DODIR BOŽANSKOGA
Piju li žedni vodu iz čaše, oni će u njoj vidjeti Boga. Oni, koji su ljubavlju Božjom nezanijeti, vidjet će u njoj tek svoje lice.
KAD SE U BOGA ZALJUBIŠ
♦Zaljubljeni nikad ne traga, a da za njim ne traga i njegov Ljubljeni. Kad munja ljubavi prostrijeli ovo srce, zasigurno znaj da je ljubav i u onomu srcu. Kad u tvojemu srcu narasta ljubav za Boga, nema sumnje da te Bog ljubi.
♦Naša želja za Bogom razgorijeva se Njegovom ljubavlju: svi putnici svoj put prevaljuju zahvaljujući sili Njegove privlačnosti. Uzlijeće li prah bez vjetra? Plovi li lađa bez mora?
♦O srce, ako imalo razlikuješ radost od tuge, bit ćeš razdrto i predvojeno. Premda je sladak okus onoga za čim žudiš, zar tvoj Ljubljeni ne želi da budeš bez želja? Oh, u smrti je život onih što vole: nećeš osvojiti srce Ljubljenoga dok svoje srce ne izgubiš.
♦Netko je upitao: “Što je to ljubav?” Bog je odgovorio: “Saznat ćeš, kad sebe u meni izgubiš.”
♦Kad se od bola ljubavi razbuja tvoja duhovna radost, ruže i ljiljani obuzet će vrt tvoje duše.
♦Religija Ljubavi nadilazi sve druge religije;onima koji vole, Bog je jedina vjera, jedina vjeroispovijest.
♦Ti si moje nebo, a ja sam zemlja što se čudi Tvojemu neumornom naviru iz mojega srca! Ja sam tlo sasušenih usana! Dobrostivo me napoji – to će ovaj prah pretvoriti u nasade ruža! Kako li zna zemlja što si posijao u njezinu srcu? Ti si je Sobom prožeo, i Ti znaš njezin teret!
♦Reče voda nečistomu: “Dođi!” Reče nečisti vodi: “Stid je moj prevelik.”Odgovori mu voda: “Kako će se bez mene oprati tvoj stid?
♦Ljubavi za Boga korijen je u našemu znanju o Bogu. Je li neznanje ikada dovelo do prave ljubavi? Takvo je neznanje uzrok našemu progonstvu, i priječi nas da Mu se približimo.
♦Svi su kraljevi robovi svojih robova, svi su ljudi spremni umrijeti za onoga tko za njih umire. Srca zaljubljenih zarobljena su onima, koji su im srce poklonili. Koga god smatraš zaljubljenim, znaj, on je i ljubljen. I mi,koji smo Bogom voljeni, moramo postati Božji ljubavnici.
♦Taj glas, iskon svakoga krika i zvuka, zbilja je jedini Glas; sve je ostalo jeka.
♦Kuća srca, u koju zrake božanskoga sunca ne dopiru, tavna je i samotinjska, sumorna je i zapuštena, vrata zatvorenih. Ona je poput groba. Dođi! Ustani iz groba svojega srca!
♦Oh, daj mi žeđu, i ne daj mi vode! Daj mi da se u Tebe zaljubim! Odagnaj mi san!
♦Bili mi zdravi ili bolesni, nas opija Peharnik i pehar. Obaramo čela, ponikli pred Njegovom riječju i zakonima, i dragovoljno polažemo život u Njegove ruke. Sve dok je Prijatelj u našemu srcu, jedina nam je želja životom Mu svojim služiti.
♦Nisam li ti rekao: “Ne odlazi, jer Ja sam ti prijatelj?” U ovomu priviđenju ništoće, Ja sam praizvor Života! Čak i ako Me gnjevan napustiš za narednih stotinu tisuća godina, na kraju ćeš se vratiti, jer Ja sam tvoj istinski Cilj!
Nisam li ti rekao: “Ne zadovoljavaj se svjetovnim stvarima?” Jer Ja oblikujem svetište tvojega zadovoljstva! Nisam li ti rekao: “Ja sam More, a ti si riba?” Ne zamamljuj se obalom, jer Ja sam tvoje Kristalno More! Nisam li ti rekao: ” Ne ulijeći u zamku poput ptice?” Dođi k meni, jer Ja sam Sila tvojega leta! Nisam li ti rekao: “Oni će te opljačkati i ostaviti te smrznuta?”A ja sam Vatra, Toplina, i Žar tvoje želje! Nisam li ti rekao: “Umrljat će ti karakter, sve do zaborava da sam Ja Izvor tvoje čistote?”Nisam li ti rekao: “Ne pitaj kako ravnam tvojim životom?” Jer Ja sam Tvorac, a nisam ravnatelj.Ako ti je srce svjetiljka, daj joj da te odvede na tvoj pravi put. A ako si pobožan, znaj da sam Ja tvoj Bog!”
♦Zaljubljenima u Boga, Bog je izvor svekolike radosti i žalosti. Jedini je On pravi predmet njihove želje; svaka druga vrst ljubavi pusta je zaluđenost. Ljubav za Boga onaj je plamen koji, kad gori, spaljuje sve osim Boga. Ljubav za Boga je mač, koji presijeca sve što nije od Boga. Vječan je samo Bog, sve će ostalo netragom minuti.
♦Ma što bio predmet tvoje želje, hajde stopi se s onim što voliš, uzmi na se njegov lik i svojstva. Ako si željan svjetla, budi ga spreman primiti; želiš li se od Boga udaljiti, produbi svoju samoživost, i otjeraj sebe od Njega. A
ako poželiš izaći iz ove ruševne tamnice, ne okreći glave od Voljenoga; prigni se poklonstveno, i priđi bliže.
♦Srce Mi postade pero u ruci Voljenoga: noćas bi mogao napisati Z, sutra, možda, B. On reže i oštri svoje pero kako Mu je volja, da bi pisao rikom i naskhom; pero kaže: “Gle, Tebi sam poslušno, jer Ti najbolje znaš što činiti.”
♦Ljubavlju gorko postaje slatko; ljubavlju bakar postaje zlato; ljubavlju talog postaje bistar; ljubavlju bol postaje melem; ljubavlju mrtvo postaje živo, ljubavlju kralj postaje rob. ♦O Utočište svih onih, koji utočište traže, vodi nas pravim putem! Ne daj zastraniti nijednomu srcu, kojega si Svojom milošću vodio. Ne rastani nas od onih, koji su s Tobom sretni i zadovoljni. Nema stvari gorče od rastanka s Tobom. Bez Tvoje zaštite, sve je zbrka i rasap. Svijet tvari siše nam duhovnu snagu. Naša tijela svlače odjeću duha s naše duše. Bez Tvoje pomoći, kako spasiti dušu? Nesjedinjena sa svojim Ljubljenim, duša je zauvijek u čemeru izgubljena. Ako ne pripustiš dušu u Svoju blizinu, ona,
iako živa, može se smatrati mrtvom! Prigovoriš li Svojim robovima, tako i valja, Gospode. A kažeš li da su sunce i mjesec nečisti, i uspravni čempres nazoveš li pognutim, nebesa nad nama proglasiš li vrijednima prezira, a mora i rudnike praznima, Ti govoriš istinu, jer Ti si izvor svekolikoga savršenstva, i jedino je u Tebe moć da usavršiš nesavršeno. Svet si Ti i netaknut nepostojanjem; onima koji ne postoje Ti daruješ postojanje, i život im daješ!
KAD BOGA TRAŽIŠ
♦Zatisni to svoje uho, željno niske čulnosti, jet ti poput pamuka gluši savjest, i brtvi tvoje unutarnje uho. Budi bez uha, bez osjeta, bez misli, i oslušni glas Boga, koji te zove da se vratiš. Naš govor i pokret vanjski je put, naš je nutarnji put iznad nebosklona. Tijelo putuje svojom prašnom stazom; duh, poput Isusa, morem korača.
♦Svakog slijepog putnika, lancima okovana, Bog dovlači k Sebi, radilo se o pravednom ili o rđi. Svi se putnici dolaženju opiru, osim onih, koji znaju tajne božanskoga čina. Zapovijed “Dođi protiv svoje volje”, upućena je
slijepomu dolazniku; “dođi od svoje volje”, rečeno je čovjeku, istinom othranjenu. Dok onaj prvi, poput dojenčeta, voli dojilju zbog njezina mlijeka, drugi joj je srce poklonio, Njoj, velom zastrtoj. “Dojenče” ne zna ljepotu Dojilje: ono želi tek Njezino mlijeko. Istinskomu Njezinu ljubitelju nije ni do čega, osim do njegove vlastite jednosmjerne odanosti Njoj. Bez obzira ljubi li tragatelj Boga zbog onoga što Bog nije, kako bi neprekidno uživao u Njegovu blagu, ili ljubi Boga zbog Njega samoga, i ni zbog čega drugoga izvanjskoga, kako ga ono ne bi od Boga odvojilo – u oba slučaja potraga kreće iz istoga Izvora: iz srca, kojega ote taj božanski Otmičar.
♦Znaj da je vanjski oblik prolazan, a da je neprolazan svijet istinske zbilje. Dokle ćeš igru ljubavi igrati s oblikom vrča? Okani se vrča, i kreni u potragu za vodom!
♦Sunčeva je zraka pala na zid; zid je zablistao posuđenim sjajem. O ludove, zašto poklanjaš srce pregršti zemlje? Traži Izvor koji vječito sja.
♦Bog ti je u srce posadio želju da Ga tražiš. Ne obaziri se na svojeslabosti, već se posveti traganju. Svaki je tragatelj vrijedan takvoga traganja. Potrudi se, još se jače napregni, da bi ti duša umakla iz tamnice puste tvari.
♦Bio ti hitar ili spor, na kraju ćeš naći ono što tražiš. Uvijek se svim srcem predaj svojemu traganju. Makar bio pognut, makar hramao, ne odustani od potrage, već mili cestom ususret Njemu.
♦Kad se svjetiljka pripali na plamenu svijeće, svatko tko vidi svjetiljku, zacijelo vidi i svijeću. Gledaj svjetlo Božije u svjetiljkama svetaca, ili Mu gledaj svjetlo u svijećama onih, koji odoše prije nas.
♦Svaki prorok i svaki svetac ima svoj put, ali svi putevi vode k Bogu. Svi su putevi doista jedan jedini put.
♦Postoji slavna rijeka, tok vode života. Dođi, o lakoumni, a žedni čovječe! Zahvati vode, kako bi se vrt tvojega duha napojio. Ako ne znaš vidjeti vodu života, neka te učitelji vjerski odvedu do njezine obale. Tada slijepo uroni vrčem u vodu, pa kad oteža, znat ćeš da ga je voda rijeke napunila. Vrijeme prolazi, i silne vode promiču, odlaze. Pij, da se ne bi u prah rastočio zbog svoje neutažene žeđe!
♦Proroci i vjeroučitelji nalik su na putokazne znake, namijenjene onim duhovnim putnicima, koji se izgubiše u pustinji. No onima, koji su se s Bogom sjedinili, ne treba ništa izim njihova nutarnjeg oka, i božanske
svjetiljke vjere; njima nisu potrebni putokazi, pa čak ni cesta kojom bi putovali. Takvi ljudi postaju tada znakovi drugima.
♦Dok oblak ne proplače, kako da vrt procvjeta? Dok čedo ne zaplače, kako da mlijeko poteče? Novorođenče zna da će plačem dozvati dojilju. Ali Dojilja svih dojilja podojit će te samo kad se krikom oglasiš.
♦Odraz koji bacaju dobri prijatelji potreban je sve dotle, dok ti ne postaneš, a bez pomoći ikakva odraznika, vodonoša morske vode. Znaj da je odraz u početku puko oponašanje. Ali ako se nastavi, preobraća se u izravni uvid istine. Sve dok ne postane uvid, ne odvajaj se od prijatelja koji te vode – ne rastani se od školjke, sve dok kišna kap ne postane biser.
♦Ako je u tebe kamen kušač, ti sam biraj svoj put; ako pak nije, idi i pokloni svoju odanost onomu, u koga je moć razbira. Ili imaš kamen kušač unutar duše, ili ne znajući puta, moraš naći vodiča.
♦Tvoja zemaljska draga zaklanja lice Božanstva; tvoj zemaljski vodič zaglušuje riječ tvojega pravog duhovnog vodiča. Ne zdvajaj, budi veseo,
zazovi pomoć Onoga, tko se zovu odaziva.
♦Okreni se od postojanja prema nepostojanju, tražiš li Gospoda, i pripadaš li Njemu. Nepostojanje mjesto je prihoda; ne bježi odatle. A postojanje – ono je manje ili više mjesto potrošnje.
♦Dok žednik vodu traži, i voda traži žednika.
♦Osjetilo vida je konj, a jahač je svjetlost Božja. Bez jahača konj je beskoristan. Svjetlost Božja jaši čulno oko, i duša tada zažudi za Bogom. Kako da konj bez jahača prepozna znakove puta? Božja svjetlost pojačava čula: to znači izreka “na svjetlosti svjetlost.”
♦Spomen na Boga puni nas željom za putovanjem, i čini od nas putnike.
♦Reče prorok da je riječ Božja: “Ne sadrži Me krčag ni skupocjen, ni priprost; ne sadrži Me zemlja, ni svi neboskloni. Već Me sadrži srce Mojega vjernog sluge. Kakva li divnog čuda! Ako Me tražiš, u srcu Me njegovu traži.”
KAD SE S LJUBLJENIM SJEDINIŠ
♦Mi smo svirale, Tvoja je sva naša glazba; mi smo planina, koja samo Tebi jekom vraća; nas, šahovske figure, Ti redaš u redove, i šalješ nas u pobjede ili poraze. Mi smo lavovi – vez i ukras neotvorenih zastava; Tvoj nevidljivi vjetar vijori s nama po svijetu.
♦Zaista, nisi ti lovac koji za Mnom traga, nego si rob Moj što Mi do nogu leži. Smišljaš načine kako Mi se primaknuti, ali niti napustiti Me, ni tražiti Me ne umiješ. Traganje za Mnom uzrok je tvojoj muci; prošle sam noći slušao tvoje duboke uzdahe. U Mojoj je moći da ti okončam čekanje, da ti pokažem Put i dopustim pristup. Da bi se mogao izbaviti iz vira vremenskoga, i napokon otkriti blago stapanja sa Mnom! Ali slatkoća i užitak odmorišta u pravom su omjeru s mukama putovanja. Samo kad trpiš udarce bola i nevolje prognaničke, istinski ćeš uživati u povratku rodnoj kući.
♦Blizina Bogu ne da se izmjeriti. Biti blizu Boga ne znači penjati se ili silaziti, već umaknuti iz tamnice postojanja. Blago Gospoda leži u nepostojanju. Obmanut si postojanjem. I kako da razumiješ što je nepostojanje?
♦Što to znači saznati Božju jednotu? To znači, razoriti sebe u nazočnosti Jednoga. Želiš li sjati kao podnevno sunce, spali mrak samopostojanja. Rastopi se u Biću Onoga, tko je Svedržitelj. Čvrsto si se držao za “ja” i “mi”, i to dvojstvo tvoja je duhovna propast.
♦Imaj milosti prema onima koji ugledaše Tvoje lice: ta kako izdržati ovu gorčinu rastanka od Tebe? Ti govoriš o rastanku i progonstvu: čini što Ti je volja, samo ostani sa mnom! Lakše je stotinu tisuća puta umrijeti, nego se
od Tvojega lica rastati. Smrt je sladak vidik, ako umireš pun nade da ćeš se s Bogom stopiti; ali život u gorčini progonstva od Boga, vatra je požarna.
♦Moje je srce poput svitka pergamenta, koji se beskonačno odmata put Vječnosti, ispisan od početka do kraja riječima: “ne ostavljaj me!”
♦Ako si dio mjeseca, čvsto se drži mjesečeva uštapnog kruga. Zašto se dio drži podalje od cjeline?
♦Neprestano mrmori snijeg: “Rastopit ću se i postati bujica, što teče put mora, jer dio sam mora! Bijah sam, tvrd poput leda, i gle, potekoh, smrvljen čeljustima tuge!”
♦Rekao je: “Dug si mi život dao, i silno vrijeme, o Bože, toliko si milosti udijelio bijedniku poput mene! Sedamdeset dugih godina vrijeme sam griješno tratio – pa ipak, ni dana mi Svojih darova nisi uskratio! Ne zaradih baš ništa, danas sam gost Tvoj; svirat ću za Tebe harfu, jer ja sam Tvoj!”
♦Sve mine i nestane, osim Božje suštine. Kad umreš za sebe i uroniš u Njegovu bit, ni ti nećeš minuti. Tko god na vratima božanskoga dvorca izusti “ja” ili “mi”, bit će vraćen: Jednom je neki mladić pokucao na vrata prijatelja. “Tko si ti, o vjerodostojni?” upita prijatelj. “To sam ja”, odgovori mladić. Reče mu prijatelj: “Odlazi, još ti nije vrijeme da uđeš; za mojim stolom nema mjesta sirovima i prijesnima!” Što drugo će, dakle, skuhati sirova i prijesna, i tako ga spasiti, osim vatre rastanka i plamena izgnanstva? Jadni je čovjek otišao da bi cijelu godinu putovao, plamteći vatrom izgnanstva, pa se, plamteći tako, skuhao, i stoga se vratio, i još se jednom našao pred prijateljevom kućom. Pokuca opet na vrata, uzdrhtao od strepnje da mu s usana ne siđe neuljudna riječ. Prijatelj se javi i upita: “Tko stoji s onu stranu mojih vrata?” Došljak odgovori: “Ti stojiš, o prijatelju.”Odgovori mu prijatelj: “Uđi, budući da si ti sada ja – u ovoj kući nema mjesta za dvojicu!”
♦Gle, sam sebi sam neznan, pa što mi je, zaboga, činiti? Ne klanjam se ni križu ni polumjesecu, nisam ni kaur ni židov. Dom mi nije ni istok ni zapad, ni kopno ni more; rod mi nije ni anđeo ni zemni patuljak. Nisam iskovan ni od vatre, ni od pjene, nisam sačinjen ni od praha, ni od rose. Nisam rođen u dalekoj Kini, niti u Saksinu, a ni u Bugarskoj, ni u Indiji od pet rijeka; nisam stasao u Iraku, ni u Korasanu. Ne stanujem ni na ovomu, ni na onomu svijetu, ni u raju, a ni u paklu. Ne otpadoh iz Edena, a ni iz Rizvana, niti mi je podrijetlo Adamovo. U mjestu izvan najdaljega mjesta, u predjelu bez sjene i traga, dušu i tijelo nadilazeći, ja vazda nanovo živim u duši mojega Ljubljenog!
♦Ljudska se bića penju ljestvama samoživosti, ali na kraju se svatko survava s takvih ljestava. Što više se penješ, to veći si nerazumnik, jer ćeš pri padu strašnije polomiti kosti. Kad umreš za sebe i oživiš u Bogu, ti se uistinu sjedinjuješ s Njim, u posvemašnjoj jednoti.
DUHOVNI SVIJET
Što je netko budniji u svijetu tvari, to dubljim snom spava u svijetu duha.Takva budnost u tvari gora je od svakoga sna, jer kada nam duša nije u Bogu probuđena, naša tjelesna budnost zatvara vrata božanskim darovima.
ZRCALO BOŽANSTVA
♦Svaka ruža slatkoga mirisa priča nam tajnu svepostojanja.
♦Bijaše to divan voćnjak, bogat stabaljem i voćem, vinovom lozom i zelenilom. Tamo je sjedio Sufi, s glavom na koljenima; sklopivši oči,utonuo je u duboko, nezemno tihovanje. “Zašto”, upitaše ga, “ne gledaš ove znakove Milostivoga Boga, koje je On svuda uokolo pogledu nam ponudio?” “Znakove”, odgovori Sufi, “ja gledam iznutra, u sebi: vani su samo simboli znakova.”Što je sva ova ljepota na svijetu? Odraz zadrhtale grane, što se u potoku odslikava, odsjaj onoga vječnog Voćnjaka, što stoluje neuveo u ljudskim srcima.
♦Boljka ljubljenog nenalik je na druge bolesti; ljubav je zvjezdogled Božjega tajanstva. Bila ljubav zemaljska ili nebeska, ona vodi k Bogu.
♦Oni koji niječu Boga nalik su čovjeku koji se odriče svjetlosti sunca i mjeseca, da bi zarinuo glavu u pijesak i pitao: “Ako je duh Božji nazočan u prirodi, gdje je onda njegova svjetlost?”Da bi vidio ljepotu Boga oko sebe, on najprije mora podići glavu iz pijeska i pogledati oko sebe.
♦Rukotvorine Božje mogu se vidjeti posvuda oko nas, ali malo njih zna vidjeti svojstva Boga, koja su ove rukotvorine uvela u postojanje.
♦Pođi u radionicu gdje je svemir stvoren, i potraži u njoj Radnika. No budući da je djelo poput vela između Njega i tebe, ti ćeš Ga moći vidjeti samo u Njegovu djelu. I budući da je radionica Njegovo boravište, oni koji stoje vani ne mogu ga vidjeti. Stoga, uđi u radionicu – to jest, u nepostojanje – i gledaj djelo, gledaj Radnika.
♦Zar se pjenoviti val kreće bez rječne struje? Zar se prah može uzvitlati bez vjetra? Budući da si vidio prah – to jest, oblik – ugledaj i vjetar. Vjetar je nevidljiv; mi vidimo tek njegov učinak na vanjskim oblicima, stoga u vanjskim oblicima naziremo božanski duh, vjetar Božji. Rasplini svoje tijelo u gledanju, i prijeđi u prizor, prijeđi u prizor, u prizor!
♦Ljepota i veličina Boga pripada Njemu; ljepota i veličina stvorenoga svijeta posuđena je od Njega.
♦Znaj da je svijet stvorenih bića poput čiste vode bistrice, koja zrcali Božja svojstva. Njihovo znanje, pravednost, i dobrota, odslikavaju Božje znanje, pravednost, i dobrotu, baš kao što se nebesnica zvijezda odražava u vodi tekućici. Zemaljski kraljevi odjek su Božjega krajevstva. Učenjaci zrcale Božju mudrost. Ljudi i narodi mogu se mijenjati iz pokoljenja u pokoljenje, ali božanska su svojstva vječna. Voda rijeke često se mijenja, no odsjaj mjeseca i zvijezda u njoj ostaje isti.
♦Vanjski oblik zemlje prah je, no nutrina joj je od svjetlosti. Vanjski je izgled u sukobu s nutarnjom zbiljom – kao da je ljuštura školjke u sukobu sa svojim biserom. Vanjsko kaže: “Ja sam to i ništa više.” Nutrina kaže. “Pozorno gledaj i naći ćeš me.” Vanjsko kaže. “Unutrašnja stvarnost je obmana.” Nutrina kaže: “Čekaj i gledaj. Otkrit ću ti istinu.”
LJUDSKI DUH
♦Vidljivo je tijelo, skriven je duh. Tijelo je poput rukava, duh je ruka u rukavu. I um je nevidljiv, ali se i um i duh naziru u ponašanju čovjeka.
♦Ljudski je duh skriven, nesaznatljiv. Riječima našim i postupcima mi otkrivamo nutarnju prirodu njegove biti. Bit je toga duha nepromjenjiva, ali njezin izraz – naše riječi i djela – prolazne su i podložne mijeni. Naša molitva, duhovne bitke, post, sve je prolazno, ali duh koji ih potiče, traje zauvijek. Duh čovjeka brusio je i kušao sebe na kamenu kušaču božanske zapovijedi.
♦Tijelo je šator duhu, lađa Noi.
♦Ljudski je duh svijetao, i traži ono što je dobro. Mala sobost je tamna i pod uplivom je osjetila. I kako onda mala sobost pobjeđuje duh? Ona ga svladava zato jer joj je tijelo dom, dok je duh stranac u svijetu tjelesnosti. Pas brani svoje dvorište poput podivljala lava.
♦Evo kakvo je stanje čovjeka: donešeno bje anđelovo krilo i svezano za magarčev rep, kako bi magarac mogao prihvatiti štogod od vrlina anđela, čijim je sjajem obasjan.
♦Kad plodu u utrobi dođe vrijeme da primi duh života, sunce mu priskače u pomoć. Plod oživljava, jer ga sunce obdaruje duhom. Od drugih zvijezda plod prima tek nejasan biljeg, sve dok ga sunce ne obasja. Kako se plod spaja sa sjajnim suncem u materinjoj utrobi? Sunce ima mnoge načine, ćutilima našim skrivene: način kojim zlato biva još zlatnije, način kojim običan kamen postaje granat i crveni rubin, način po kojemu zrije voće, i način kojim se prestrašenu čovjeku daruje hrabrost.
♦Sunce, duh, u prozorima tijela podijelilo se na zrake. Kad gledaš sunčev krug, vidiš: jedan je; u to će posumnjati svatko, tko je zasjenjen svojim pogledom na tijelo. Mnogost je duh životinjski; ljudski je duh jedna bit. Kolikom je mjerom Bog posuo Svojim svjetlom čovječji rod, tolikom su mjerom ljudska bića suštinski jedno. Ali u istini, Njegova je svjetlost nedjeljiva.
♦Duh je poput sokola, tijelo je negva njegova. To jadno, okovane noge i slomljena krila stvorenje!
♦Jezgra je svakoga ploda bolja od njegove kore. Gledaj tijelo kao koru, a na duh gledaj kao na jezgru.
♦O ti, koji si zaljubljen u svoj um, i koji izdižeš sebe iznad obožavatelja oblika – znaj da je tvoj um tek zraka sveopćega Uma, bačena na tvoja ćutila; gledaj na nj kao na pozlatu svrh vlastitoga bakra.
♦Um je oblikom dvojak. Prvi se oblik stječe, uči se iz knjiga i od učitelja, razmišljanjem se i pamćenjem, logikom i znanošću njeguje. Na taj način jačaju umne moći, ali što više znanja stječeš, to veći teret nosiš. Drugi oblik uma dar je Božji. Njegov je vrutak samo srce ljudske duše. Kad voda božanskoga znanja proključa iz duha u um, um se tada razbistri i razblista, da se više nikad ne zamuti, nikad ne umrtvi.
♦Ljudski je duh u istini svjesnost, izbrušena ogledima i kušnjama. Oni, u kojih je veća svjesnost, većega su duha. Viši je ljudski duh od životinjskoga, zbog veće svjesnosti. Nadalje, anđeoski je duh viši od ljudskoga, jer nadilazi našu razinu svjesnosti, dok je opet duh sveca viši od duha anđela. Oni, u kojih je manje svjesnosti, morali bi učiti do nogu onih u kojih je svjesnost veća. Ruža se poklonstveno ne prigiba pred trnom.
♦Tvoja tjelesna svojstva, kao i tvoje tijelo, puka su posudba. Ne vezuj se srcem za njih, jer su netrajna, tek sat vremena traju. Nasuprot njima, tvoj duh je vječan. Tvoje je tijelo na zemlji poput svjetiljke, čija svjetlost nadolazi odozgor, iz besmrtnoga Izvora.
SVRHA ŽIVOTA
♦Bog je spustio ljestve pred naše noge: nama je penjati se, korak po korak.Imaš noge: pa zašto glumiš hromoga? Imaš ruke: zašto kriješ prste koji umiju zgrabiti? Poneseš li Božji teret, On će te podići. Prihvatiš li Njegove
zapovijedi, On će te zasuti Svojom milošću i obiljem. Tražiš li sjedinjenje s Bogom, združit ćeš se s Njim za svu vječnost.
♦Bio je to Stvoritelj naš, koji nas je vodio kroz stupnjeve razvoja, od stanja životinjskoga do stanja ljudskoga. Svrha Mu je bila učiniti od nas bića uma i svjesnosti, kako bismo Ga mogli spoznati.
♦Svijet je nalik na sudnicu, u kojoj je Bog naš sudac. Pozvani smo ispuniti naš savez s Onim, tko nas je upitao: “Nisam li ja gospodar tvoj?” Na šta smo Mu odvratili: “Oh, da.” I budući da smo ovdje na zemlji usred postupka sudskoga, svaka nam riječ i djelo postaje svjedok i dokaz tog saveza.
♦Ne upinji se toliko da bi ostvario svoje svjetovne težnje; upinji se samo oko stvari svoje vjere. Inače, tvoj će život ostati neispunjen, tvoj kruh nedopečen. Tvoju grobnicu neće ukrasiti kamen, drvo, ili žbuka, već tvoje
vlastito kopanje groba duhovne čistote, i tvoj ukop tebe u Božje biće, i tvoja pretvorba u Njegov prah, i tvoje uranjanje u ljubav Božju, kako bi te ispunio i nadahnuo Njegov dah. Grobnica ukrašena kupolama i tornjevima
ne priliči sljedbeniku istine. Pogledaj čovjeka odjevena u svilu – hoće li baršun i svila pridonijeti njegovoj spoznaji? Njegova se duša svija u mukama, škorpion tjeskobe uzidan je u njegovu srcu, razdrtu bolom. Njegova je tjelesna prilika urešena skupocjenim čipkama i nakitom, ali u svojoj nutrini on jeca, gorkim mislima plijen; dok netko drugi korača ogrnut starom i iskrpanom kabanicom, no s mislima slatkim kao sok šećerne trske, s riječima poput meda!
♦Naše riječi i postupci svjedoče naše skrovite misli; zajedno one iskazuju duh naše nutrine. To je svjedočanstvo našega života, naš razlog bivanja na zemlji: da očitujemo istinsku prirodu našega duha, dotaknuta duhom Božjim.
♦Malo pomalo Bog čovjeku oduzima ljepotu; malo pomalo i izdanak vene. Pođi i kazuj na sva usta: ” Komu god udijelismo duljinu dana, tomu dodijelismo i njihov otklon. Tragaj za duhom; ne poklanjaj srce kostima.
♦Svijet je tamnica, a mi smo zatočenici: iskopaj rupu u tamničkom zidu i iziđi u slobodu!
♦Govori duša svojim neplemenitim zemaljskim dijelovima: ” Moj je izgon bolniji od vašega. Ja sam nebeskoga roda i koljena.” Tijelo žudi zelenu travu i vodu tekućicu, jer od njih vuče podrijetlo. Duša žudi život i životvorca, jer ona je potomak Beskrajne Duše. Žudnja duše je znanje i mudrost, žudnja tijela su voćnjaci, livade i vinova loza. Žudnja duše je uzlet i uzvišenost; žudnja je tijela dobit i ugađanje sebi.
♦Ne gradi dom svoj u zemlji drugih; svoj posao obavljaj, a ne posao stranca. Tko je stranac? Tvoje zemno tijelo, izvor svih tvojih žalosti.
♦Bio ti na svijetu i najveći učenjak svojega vremena, promatraj kako nestaje taj svijet i to vrijeme!
♦Izučio si zanat zbog svjetovne zarade, kako bi zaradom podmirivao potrebe svojega tijela; usredotoči se sada na svladavanje svojega duhovnog zanata, ne bi li se time pobrinuo za potrebe svoje duše. Na ovomu si se svijetu obogatio, pa nosiš skupocjene haljine: kad ga budeš napuštao, hoćeš li ih ponijeti sa sobom? Posveti se onomu duhovnom radu, čija je plaća Božji oprost u svijetu onozemlja. To je grad prepun trgovine i pogodbe, ali ne zamišljaj da će ti ovosvjetske zarade tamo dostajati. Bog kaže da su one dječja igra u usporedbi s naplatama onoga svijeta. Isto je to kao kad se djeca igraju dućana; njihova roba i novac vrijede samo u njihovoj igri – u stvarnomu svijetu nemaju nikakvu vrijednost. Ovaj je svijet poput igrališta, a smrt je noć, kad se vraćaš kući umoran i prazne novčarke. Zarada
bogoštovlja jest ljubav, duševni ushit i blizina Božja.
♦Glava može biti prepuna beznačajnih svjetovnih stvari, i čovjek može poznavati sve znanosti ovoga svijeta, a da ipak ne zna vlastitu dušu. Čovjek poznaje naročita svojstva svake tvari, ali je u pogledu poznavanja vlastite suštine jednaka neznalica kao i magarac. On izjavljuje: “Ja znam šta je dopušteno, a što nije.” Ali on ne zna jesu li njegovi vlastiti postupci dopušteni. On zna točnu vrijednost svake stvari koju kupuje i prodaje, ali u svojoj ludosti nema pojma o vlastitoj vrijednosti. Naučio je razlikovati pogodne zvijezde od nepogodnih, ali mu ne pada na um upoznati vlastitu dušu, kako bi saznao u kakvu je duhovnom stanju – sretnomu ili jadnomu. Poznavati sebe i živjeti svoj život predviđajući Sudnji dan, znači ovladati najvišom znanošću.
♦Zbog čega te čudi nemoć ljudskoga duha, koji se ne može sjetiti mjesta odakle je došao, i gdje je postao, gdje prije tjelesnoga rođenja obitavao? U ovomu snovolikom svijetu naš duh je u koprene ovit, onako kako su
zvijezde zastrte oblacima, te tako on ne može vidjeti svoje prijašnje duhovno stanište. Zadaća je ljudskoga duha na zemlji da pročisti srce, kako bi ono uzmoglo prozrijeti koprenu i usredotočiti se na duhovni predio. Srce mora prodrijeti u tajnu ovoga života, i nezamućenim okom ugledati početak i kraj.
♦O Ti, koji si nam učinio lakim ovaj trud besplodni, a ničim na zemlji nagrađen, oslobodi nas! Nama se on čini zamamnom mekom, ali doista je samo kuka udice. Pokaži nam kakav uistinu jest.
♦Početak, koji je misao, svoj kraj nalazi u djelu. Plodovi su najprije u mislima, ali se istinski vide tek na kraju. Kad obaviš posao i zasadiš stablo, kad se pojavi plod, tad čitaj prve riječi.
♦Božji je naum za čovjeka da stekne oko koje vidi, i srce koje razumije.
♦Sve osim ljubavi najdivnijega Boga pa makar prijalo kao zalogaji slastice, uistinu je umiranje duha. Što to znači, umiranje duha? To znači koračati prema tjelesnoj smrti, i ne piti Vodu života.