Zapravo je dobro da su toliki muškarci rekli javno – mi smo toliko uplašeni od žena, stjerani u kut, zlostavljani – da ne znamo što bi i kako bi i zato razumijemo da neki muškarac ženu i premlati.
Konačno priznanje emocija – straha i nemoći.
Mnogi se suzdrže, ali očito mnogi se u brakovima osjećaju stjerani, napadnuti, ugroženi. Toliko da su u stanju poistovijetiti se s muškarcem koji napadne ženu. Zamislite koja to bol mora biti! Koja mržnja! Koliko straha!
Konačno da i muškarci počnu pričati. Bolje je reći, nego se skrivati, kockati, mlatiti, lokati.
Nitko ne spori da su muškarci ljudska bića – osim muškaraca, koji bi da su nadljudska bića. Uvijek jaki, uvijek snažni.
A nisu. To je patrijarhalni mit koji košta muškarce koliko i žene.
Muškarci trebaju razumijevanje, sigurnost i ljubav – koliko i žene.
Muškarci ni ne znaju što je to, naučili su da je kontrola, da je zapovijedanje ili primanje usluga ljubav – a nije.
Nisu naučili razgovarati, voljeti, biti u istinskom odnosu – i ne mogu podnijeti ženu.
Toliko im se skupi emocija s kojima ne znaju da na kraju mlate, kao divlja životinja.
Užasno je ovo čuti, ali KONAČNO pričamo o pravoj temi.
Znači vrijeme je za muške studije.
Za muške kružoke i muško otvaranje duše, plakanja i kolektivnu priču o svom strahu, sramu, samoći, boli i nemoći koju prolaze.
Jer je to patrijarhat – gluma oba spola u kojem oba spola stradaju, a kolo vodi neosobna, nasilna, krivo shvaćena podjela uloga.
ULOGA! Živimo uloge, a ne ljude, sebe same, u odnosu.
Konačno da shvatimo mi smo ljudi koji trebaju ljubav i sigurnost. Koji su umorni i gladni, željni dodira na određeni način, čudni i željni da ih se prihvati u njihovim strahovima i čudnostima, žudnjama i izopačenim maštarijama.
Žene već dugo čekaju muškarce da se probude iz uloga i sretnu nas u jednostavnosti – bez uloga.
U emocijama i mislima, potrebama i žudnjama, bez cenzure i straha od kazne nekog svemogućeg bića koje vrednuje ljude po tome koliko su blisko nekim idealima “ženskosti” i “muškosti”.
Ako ti je previše – bilo čega.
Ako se bojiš – žene, sutrašnjice, svoje nesposobnosti
Ako ne znaš kako da dorasteš do tuđih očekivanja od tebe – ne kao Ante ili Josipa nego “muškarca” i stalno osječaš da nisi dosta
— to je dobar znak.
Da zriješ u čovjeka.
Da napuštaš masku i uslogu, cirkus i glumu i da želiš pravi odnos.
U kojem pravi netko voli pravog tebe.
Tko te voli, ne urla na tebe.
Poštiva tvoje granice – doduše moraš znati postaviti granice, a to ne znamo ako smo rasli kao ULOGE i kao maske samih sebe.
Tko te voli – ugodno ti je s njim.
Koga voliš – razumiješ, prilagodiš se, nađete način.
Ako je strah, gašanje, bijeg, tuga, bol glavna sastavnica odnosa – onda to nije odnos u kojem trebaš biti.
Ne trebaš prebiti ženu da bi shvatio – nije to za mene.
Zašto se dovesti tamo?
U redu je prihvatiti da si čovjek, da te boli i da s nekim ne možeš na kraj.
U redu je prihvatiti da trebaš pomoć, da ne razumiješ ženu, da nema prostora za tebe i da se ne osjećaš dobro.
Da ne osjećaj sigurnost, da nisi voljen. Da si tužan, napušten, uplašen, preplavljen.
To čekamo već 40 godina, mi žene X generacije.
I možda je ovo prilika za mnoge muškarce da si daju pravo da osjećaju, da traže, da postavljaju granice, osvijeste sami sebe – i nauče sinove da trpljenje nekoga do razine gašenja, alkoholizma ili nasilja nije život koji treba živjeti.
Čak i Crkva kaže – rastavite se pa vidite možete li se sabrati.
Nitko ne dvoji da i žena može biti nasilna. Ali je li nasilna prema vama, to samo vi možete zaključiti. I reagirati razumom, razgovorom, odlukama koje su dobre za sve – a ne kao životinja, nogama i rukama šaketajući drugog čovjeka.
Probleme treba rješavati, emocije prihvaćati, učiti razgovarati.
A ne trpiti dok ne pukneš. To nije znak da si jak, nego slab, da se ne znaš zauzeti za sebe, upravljati svojim emocijama. Postavljati granice, tražiti poštovanje.
To nitko od vas ne traži – da trpite toliko da puknete i bijete se, pijete, kockate ili se isključite i utonete u neživot.
Morate naučiti bolje. Kako? Teško. Generacije vaših očeva i didova učili su vas da budete tihi, da trpite i tako se pravite jaki, da vas ništa ne dira.
Generacije vaših didova su maskirale strah u nasilje, aroganciju, brutalnost. Ponekad su se samo gasili i umirali iznutra jer su morali ubijati po ratovima koji često čak i nisu bili njihovi ratovi.
Kao i žene, isplakat ćete more suze za tisuće godina ljudske povijesti i nepravde, praštati nasilja, zlo, osvještavati sve svoje grijehe i nemoći, tuge i ograničenja.
Psihoterapije, grupe pomoći, deseci pročitanih knjiga, otvorene tuge, suze – tako se liječi od stanja smrznosti i patoloških reakcija koje zovemo fight, flights, freeze, fawn… – tučnjava, povlačenje, udovoljavanje drugima, zamrznutost emocija, to su sve traumatski odgovori.
Kao i ženama, duša vam je bolesna i trebate se liječiti da dođete do istinskih sebe, slobode, lakoće i autentičnosti.
One click solution ne postoji. Ali postoji bolje – i postoji rješavanje dijela zlog nasljeđa pa će naša djeca imati sloj manje boli i zla iz gena predaka.
Željka Babić