Posmatrajte teskobu koja caruje svuda oko nas, posmatrajte usamljenost, strah, izgubljenost, sukobe u srcima ljudi. Zamislite da vam neko pruži priliku da se svega toga oslobodite. Zamislite da vam neko pruži priliku da zaustavite svo to užasno traćenje energije, zdravlja, emocija. Zamislite da vam neko pokaže put kojim se može postići da stvarno volimo jedni druge, da budemo spokojni, potpuno prožeti ljubavlju…
Ljudi ne žive. Većina vas ne živi, samo održava život u svom telu. To nije život. Vi ne živite, sve dok vam ne postane potpuno nevažno da li ćete živeti ili umreti. Na toj tački počinjete da živite. Kada ste spremni da izgubite sopstveni život, tek tada ga živite. Međutim, ako neprestano štitite svoj život, vi ste mrtvi… Da li ste spremni da sve stavite na kocku? Najvažnija je spremnost da naučimo nešto novo. Mogućnost buđenja je u direktnoj proporciji sa količinom istine koju smo spremni da hrabro prihvatimo. Trenutak u kome se budimo, kad nas obasja svetlost, najlepše je iskustvo na svetu! Nemojte tražiti od sveta da se promeni, promenite se prvo vi. Tek tada ćete biti u stanju da sagledate svet onakav kakav je, tada ćete promeniti šta god vam se čini da bi trebalo promeniti. Uklonite povez sa očiju. Ukoliko to ne učinite, izgubili ste pravo da promenite bilo šta. Ako ne budemo varali sebe, nećemo varati ni druge. Tada ćemo ih voleti. U suprotnom, živećemo čitav život u zabludi o drugima, s našim iluzijama, neprekidno u sukobu sa stvarnošću…
Da li ste budni?
Većina ljudi je, i neznajući to, uspavana. Rađaju se uspavani, žive uspavani, žene se i udaju uspavani, podižu
decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude. Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i čudesnost
onoga što nazivamo ljudskom egzistencijom. Svi mistici ovog sveta, koja god da je njihova religija ili filozofija, slažu se u jednom: da je sve dobro, sve je, dobro. Čak i ako caruje haos, sve je dobro. To je, naravno, čudan paradoks. Pa ipak, većina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san. Žive u košmaru.
Jedan čovek lupa na vrata sobe svoga sina. “Čarli”, kaže, “probudi se!” “Neću da ustanem, tata”, odgovori mu
Čarli. Otac viče: “Ustaj, moraš u školu!” “Neću da idem u školu”, kaže Čarli. Otac ga pita: “A zašto nećeš?” “Iz
tri razloga,” kaže Čarli. “Kao prvo, škola mi je dosadna; drugo, učenici mi se rugaju; a treće, mrzim školu.” Otac
mu onda uzvrati: “Dobro, sad ću ja tebi reći tri razloga zbog kojih moraš da odeš u školu; kao prvo, to je tvoja
dužnost; drugo, jer imaš četrdeset pet godina; a treće, jer si direktor.”Probudite se! Probudite se! Odrasli ste. Niste više mali da samo spavate. Probudite se! Prestanite da se zabavljate svojim igračkama. Većina ljudi tvrdi kako hoće da izađu iz dečjeg vrtića, ali ne treba im verovati. Ne verujte u to! Ljudi samo žele da povrate svoje polomljene igračke. ‘Vratite mi moju ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.”To je ono što ljudi žele: samo nove igračke. Sve je u tome. Čak će vam i najbolji psiholozi reći da ljudi u suštini ne žele da budu izlečeni. -Oni samo traže olakšanje; izlečenje bi bilo previše bolno. Buđenje nije prijatno. Čovek lepo leži u krevetu, buđenje ga samo uznemiri. Zato mudrac ne pokušava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da ću umeti da budem mudar u ovoj prilici, i ne učinim ni najmanji pokušaj da vas probudim, ako spavate. To se mene u stvari ne tiče, i pored toga što vam povremeno kažem: “Probudite se!” Ja samo treba da produžim napred svojim putem, da i dalje igram svoj ples. Ako prihvatite nešto od toga, dobro je; ako ne prihvatite, vaša stvar. Kao što kažu Arabljani: “Priroda kiše je uvek ista, ali od nje raste trnje u pustinji i cveće u oazi.”
Očekujete li pomoć?
Mislite li da ću nekom pomoći? Ne! O, ne, ne, ne, ne i ne! Ne očekujte od mene da-ikome pomognem. Ja ne očekujem ni da ikome naškodim. Ako vam bude škodilo, za to ste sami odgovorni; ako vam pomogne, i to je samo vaša zasluga. Zaista je tako! Verujete li možda da će vam ljudi pomoći? Nije tako. Verujete li da će vam ljudi pružiti podršku? Uopšte nije tako. Na jednom kursu grupne terapije, žena koja je bila upravnik jednog internata, rekla mi je: “Mislim da me moja direktorka ne podržava.” “Zašto to mislite?” upitao sam je. “Eto, moja direktorka nikada ne dolazi u internat”, odgovorila mi je. “Nikada nisam čula ni reč pohvale ili kritike od nje.” Onda sam joj rekao: “U redu, zamislimo da ja poznajem vašu direktoricu. Zamislimo da čak tačno znam šta ona misli o vama. I eto, ja vam kažem (izigravajući pretpostavljenu) – ‘Čujte, Linda, nikad ne dolazim da vas obiđem samo zato što u vašem internatu sve funkcioniše kako valja. Tu nema nikakvih problema. Znam da je to vaša zasluga, tako da je sve u redu.’ I, kako se sada osećate?” “Odlično”, odgovorila je. “Dobro”, rekao sam, “da li biste hteli da izađete iz prostorije na nekoliko minuta? To je” deo vežbe.”Linda je izašla. Dok je bila napolju, rekao sam ostalima u grupi: “Ja sam i dalje direktorica, važi? Linda je najgora upravnica koja je ikad vodila neki od naših interanta. U suštini, ne odlazim u njen internat samo zato što ne mogu da podnesem to što ona tamo radi. To je zaista užasno. Ali ako joj kažem istinu, te sirote učenice samo će još više stradati. Zamenićemo je za godinu ili dve – već pripremamo jednu osobu za to. U međuvremennu, smislila sam da joj kažem nekoliko lepih reči da bih je odobrovoljila. Šta mislite o svemu tome?””Možda je to bilo jedino rešenje u takvoj situaciji”, odgovorili su mi. Uveo sam zatim Lindu i pitao je da li se i dalje dobro oseća. “Naravno”, rekla je. Činjenica je da uglavnom samo konstruišemo svoje misli i osećanja, nezavisno od objektivne stvarnosti, zajedno «a ubeđenjem da nam drugi ljudi pomažu. Mislite li da možda pomažete nekome zato što ste zaljubljeni? Lepo, kazaću vam nešto. Nikada niste zaljubljeni u nekoga. Zaljubljeni ste samo u ideju o određenoj osobi, unapred stvorenu ideju diktiranu nadom. Razmislite malo: nikada niste ni u koga zaljubljeni – zaljubljeni ste samo u ideju, u svoju predrasudu o određenoj osobi. Tako se i odljubljuje, zar ne? Samo se vaša ideja menja. “Kako si mogao da me razočaraš kad sam toliko verovala u tebe?” kazaćete nekom. Jeste li zaista toliko verovali u tu osobu? Ne, nikada. Probudite se! Takvo ubeđenje samo je rezultat pranja mozga kojem ste od malena podvrgnuti. Nikada ne verujemo u druge ljude. Ono u šta verujemo samo je sopstveni sud o određenoj osobi. Na šta se onda žalite? Činjenica je da nikome nije prijatno da prizna kako mu je prosuđivanje bilo pogrešno. Nije baš laskavo priznati tako nešto, i zato ljudi radije govore: “Kako si mogao da me razočaraš?”Vraćam se, dakle, na poemu – ljudi u suštini ne žele da odrastu, ne žele da se promene, ne žele da budu srećni. Kao što mi je neko jednom rekao: “Ne pokušavaj da ih učiniš srećnim, samo ćeš nastradati. Ne pokušavaj da naučiš svinju da peva – samo ćeš straćiti vreme, a svinja će samo da se nervira.”
Jedan čovek ulazi u kafe, sedne i vidi da tip za susednim stolom ima bananu u uvetu – bananu u uvetu! Čovek
pomisli: “Možda bi trebalo da mu kažem?… Ma neću – šta me se to tiče.” Ali sve to počne da ga proganja. Na
kraju, posle dve-tri čašice, obrati se tipu za susednim stolom: “Pardon… ovaj… znate, imate bananu u uvetu.”
A tip mu kaže: “Molim?” Čovek mu ponovi: “Imate bananu u uvetu.” “Molim, šta ste rekli?” kaže mu tip. “IMATE
BANANU U UVETU!” prodere se čovek. “Malo glasnije”, uzvrati mu ovaj. “Imam bananu u uvetu!”Prema tome, uzaludno je. Okani se, okani, govore mi. Reci to što imaš i ukloni se. Ako im pomogne – dobro je; ako ne pomogne – nikom ništa!
Koliko smo iskreni prema sebi?
Prvo što treba da shvatite, ako zaista nameravate da se probudite, je da to ne želite. Prvi korak ka buđenju je da dovoljno iskreno priznamo sami sebi kako to uopšte nije prijatno. Vi ne želite da budete srećni. Hoćete li jedan mali test? Probajmo: treba nam samo minut. Možete da zažmurite dok rešavate, ili da to radite otvorenih očiju –
nebitno je. Mislite na nekog koga mnogo volite, nekoga ko vam je blizak, nekoga ko vam je zaista dragocen, i
pokušajte da mu u mislima kažete: “Više mi je stalo do moje sreće nego do tebe.”Pazite šta se događa. “Više mi je stalo do moje sreće, nego do tebe. Kada bih birao, uvek bih izabrao sreću.”Koliki su se od vas osetili kao egoisti izgovorivši ove reci? Mnogi, čini se. Shvatate li do koje smo mere podvrgnuti pranju mozga? Jer, mi kao da smo primorani da se upitamo: “Kako mogu da budem takav egoista?” Ali razmislite ko je stvarno egoista. Zamislite nekoga ko bi vam rekao: “Kako si mogao da budeš takav egoista da ti tvoja sreća bude važnija od mene?” Zar vam ne bi došlo da odgovorite: “Izvini, ali kako ti možeš da budeš takav egoista, kad očekuješ da tebe stavim iznad svoje sreće?”
Jedna žena mi je pričala kako je njen ujak, sveštenik u lokalnoj crkvi, uvek počinjao besedu recima: “Samo je
žrtva dokaz ljubavi; mera ljubavi je altruizam.”Savršeno! Upitao sam je: “Da li biste poželeli da vas volim po cenu svoje sreće?” “Da”, odgovorila je. “A vi mene?” upitao sam. “Da”, rekla je. Zar to nije čudesno? Ona bi volela mene po cenu svoje sreće i ja bih voleo nju po cenu moje sreće. I tako, imali bismo dve nesrećne osobe, ali živela ljubav! Ne želimo, znači, da budemo srećni. Želimo druge stvari. Ili, još bolje – ne želimo da budemo bezuslovno
srećni. Spreman sam da budem srećan pod uslovom da se desi ovo i ovo i ono. Ali to je u osnovi kao kad biste rekli svom prijatelju ili Bogu ili bilo kome: “Ti si moja sreća. Da nemam tebe, odrekao bih se sreće.”Veoma je važno da shvatite ovaj mehanizam. Mi ne možemo zamisliti da budemo srećni bez odgovarajućih uslova. Zaista je tako. Naučeni smo da svoju sreću povezujemo sa tim uslovima. To je, dakle, prvo što bi trebalo učiniti ako hoćemo da se probudimo, ako hoćemo da volimo, ako hoćemo slobodu, radost, spokojstvo i prosvetljenje. U tom smislu, duhovni rad je najkorisnija stvar na svetu. Jer, to nije ni samilost, ni privrženost, ni religioznost, ni obožavanje – samo duhovni rad vodi prosvetljenju, i buñenju, buđenju! Posmatrajte teskobu koja caruje svuda oko nas, posmatrajte
usamljenost, strah, konfuziju, konflikte u srcima ljudi, unutrašnje i spoljašnje sukobe. Zamislite da vam neko pruži mogućnost da se svega toga oslobodite. Zamislite da vam neko pruži mogućnost da zaustavite to užasno
traćenje energije, zdravlja, emocija – posledicu svih tih konflikata i konfuzija. Zamislite da vam neko pokaže put
kojim možemo postići da zaista volimo jedni druge, da budemo spokojni, potpuno prožeti ljubavlju. Možete li da zamislite išta korisnije od svega toga? Meñutim, ima ljudi koji tvrde da je veliki biznis korisniji, da je politika
korisnija, da je nauka korisnija. Kakva je uopšte korist od slanja čoveka na Mesec kada ne uspevamo da živimo na Zemlji?
O našem ludilu
Da li je psihologija korisnija od duhovnog rada? Ništa nije korisnije od duhovnog rada. Šta može da učini siroti psiholog? Može samo da smanji napetost. I ja se bavim psihoterapijom, ali kada mi se desi da moram izabrati između psihologije i duhovnog rada, u meni dođe do konflikta. Pitam se da li postoji neko ko shvata o čemu govorim. Ja sam to shvatio tek nakon mnogo godina. Pokušaću da objasnim. Godinama nisam shvatao jednu činjenicu, sve dok jednog dana nisam najednom otkrio kako ljudi moraju dovoljno da pate u jednom odnosu da bi se konačno razočarali u pogledu svih odnosa. Zar to nije užasno? Ljudi moraju mnogo da pate u jednom odnosu pre nego što. se probude i kažu: “Dosta mi je! Mora da postoji neki bolji život, neki život koji nije zasnovan na zavisnosti od drugih ljudskih bića.”A šta sam ja radio, kao psihoterapeut? Ljudi su dolazili da mi izlože svoje probleme u odnosima, u komunikaciji sa drugima i slično, a ja sam im koliko-toliko pomagao. Ali priznajem da to uglavnom ništa nije vredelo, jer je samo pomagalo ljudima da i dalje spavaju. Možda je trebalo da ti ljudi malo više pate. Možda je trebalo da dodirnu dno i kažu: “Dosta mi je svega.” Samo kada nam je dosta da nam je svega dosta otvara se izlaz. Većina ljudi odlazi kod psihijatra ili psihologa da bi sebi olakšali život, a ne da bi našli izlaz iz situacije u kojoj se nalaze. Siroti psiholozi pošteno rade svoj posao. Postoje slučajevi gde psihoterapija pruža stvarno neophodnu pomoć, jer kad se neko nađe na ivici ludila, onda može da ode u psihozu ili u drugu krajnost, misticizam. Šta je mistika – suprotno od ludila. Znate li koji je znak buđenja? Trenutak u kome se pitamo: “Jesam li ja lud, ili su to svi ostali?”
Zaista je tako. Jer mi smo stvarno ludi. Čitav svet je lud. Jedini razlog što nismo zatvoreni u ludnice je što
nas ima previše. Dakle, ludi smo. Živimo poštapajući se suludim idejama o ljubavi, odnosima s drugim ljudima, sreći, radosti i svemu ostalom. Stekao sam ubeđenje kako smo do te mere ludi da, kad se svi slažu u nečemu, onda to mora biti pogrešno! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, potekla je od manjine koju je činio jedan čovek. Čovek koji se zvao Isus Hrist – manjina koju čini jedan čovek. Svi su govorili drukčije od onog što je on govorio. Buda – manjina koju čini jedan čovek. Svi su govorili drukčije od onog što je on govorio. Mislim da je Bertrand Rasel rekao: “Svaka velika ideja na početku je svetogrđe.”Lepo, ovde ćete čuti čitavu seriju svetogrdnih izjava.
“On je hulio!” Ljudi su ludi, mahniti, i što pre to shvatite, bolje će biti za vaše mentalno i duhovno zdravlje. Ne
uzdajte se. Ne uzdajte se u svoje najbolje prijatelje. Budite skeptični u kontaktu s najboljim prijateljima. Veoma su vešti, kakvi ste i vi u kontaktu s drugima, čak i ako toga niste svesni. O, kako ste dovitljivi, vešti i prepredeni. Veliki ste glumci. Ne laskam vam previše, nadam se. Ali ponavljam: vi ne želite da se probudite. Samo glumite, a niste ni svesni toga. Mislite da ste vrlo osećajni. Ah! U poređenju s kim? Čak i žrtvovanje samog sebe prija, zar ne? “Žrtvujem se! Živim u skladu sa svojim idealima.” Ali dobijate nešto za uzvrat, zar ne? Uvek se dobija nešto za uzvrat, sve do samog trenutka buđenja. I tako, eto nas ovde – prvi korak. Priznajte sebi da ne želite da se probudite. Zaista je teško probuditi se kada je čovek prinuđen” pod hipnozom, da od bezvrednog
parčeta papira misli da je ček na milion dolara. Kako je teško odvojiti se od tog parčeta papira!
Put odricanja
Ni odricanje nije pravo rešenje. Svaki put kada se odreknemo nečega, obmanjujemo sebe. Čega se odričemo? Svaki put kad se odreknemo nečega, ostajemo zauvek vezani za predmet odricanja. Jedan indijski sveštenik je rekao: “Kad god mi doñe neka prostitutka, samo govori o Bogu. Kaže mi: ‘Sita sam života koji vodim. Treba mi Bog.’ Međutim, kad god mi dođe neki sveštenik, taj priča samo o seksu.”Zaista je tako – kad se odreknete nečega, ostajete zauvek vezani za to. Kad se borite protiv nečega, zauvek ste vezani za to. Sve dok se-borimo s nečim, dajemo mu moć. Dajemo mu moć jednaku onoj koju trošimo u toj borbi. Ovo se odnosi čak i na komunizam, kapitalizam i sve ostale stvari. Treba, dakle, “prihvatiti” svoje demone jer im se, boreći se protiv njih, daje moć. Zar vam to još niko nije rekao? Kad se odreknemo nečega, ostajemo vezani za to. Jedini izlaz je u tome da ne dozvolimo da budemo prevareni. Nemojte se odricati, već ne dozvolite da budete prevareni. Pokušajte da shvatite pravu vrednost nečega i neće vam biti potrebno da se odričete – jednostavno, samo će vam ispasti iz ruku. Naravno, ako ne razumete ovo što vam govorim, ako ste toliko hipnotizovani da mislite kako ne možete biti srećni bez neke stvari, ili neke druge, ili treće, onda ste u klopci. To što pokušavam da učinim za vas nije ono što vam nudi takozvana duhovnost – da vas natera na žrtve, na odricanje od mnogih stvari. To je sasvim uzaludno. I dalje biste ostali uspavani. Ono što treba da vam pomogne je da shvatite, shvatite, shvatite. Kad biste shvatili, odjednom bi vam ponestala želja za konkretnim objektom
od koga zavisi vaša sreća. Što znači: ako se probudite, nestaće vam želja za tim objektom.
Slušanje i odučavanje
Neke od nas probudi opora stvarnost života. Toliko patimo da se najzad probudimo. Ali ljudi se samo sudaraju sa životom, uvek nanovo. Samo kruže u somnabulnom stanju. Nikada se ne bude. Osim toga, nikad ne pomisle da je moguć i drugi način života. Nikada ne pomisle da možda postoji i bolji način života. Sve u svemu, ako neko još nije dovoljno izubijan od života i ako nije dovoljno patio, postoji još jedan metod buñenja: slušanje. To i ne znači da treba da prihvatite ovo što vam govorim. Kada kažem “slušanje”, ne mislim na to. Venijte mi, bez ikakvog je značaja da li prihvatate ovo što vam govorim, jer se prihvatanje ili neprihvatanje odnosi samo na reci, pojmove i teorije, ali sve to. nema nikakve veze sa istinom. Istina se nikada ne izražava recima. Istina se spoznaje iznenada, i potiče iz odreñenog stava. Vi, dakle, možete da se ne složite sa mnom, pa da ipak, uprkos tome, spoznate istinu. Ali zato je potreban otvoren stav, volja da se otkrije nešto novo. To je ono što je važno, a ne da li se i koliko se uopšte slažete sa mnom. Na kraju krajeva, najveći deo onog što vam govorim je teorija, a nijedna teorija ne može adekvatno da obuhvati stvarnost. Ja, znači, ne mogu da vam govorim o istini, već samo o preprekama da se spozna istina. Njih mogu da opišern, ali samu istinu ne mogu. Niko to ne može. Mogu samo da vam opišem laži kojima obmanjujete sebe, sve dok ne budete u stanju da ih odbacite. Mogu da diskutujem s vama o vašim ubeđenjima i sistemu ubeđenja koji vas čine nesrećnim. Mogu samo da vam pomognem da se odučite od svega toga. Kada izañemo na stazu duhovnog prosvetljenja, jedina stvar koju treba naučiti je baš to: odučavanje, odučavanje, odučavanje od svega što ste naučili. Potrebna je volja za odučavanjem, za slušanjem. Slušate li, možda, kako to većina ljudi čini, da biste na kraju potvrdili u sebi ono što ste i pre toga mislili? Ili slušate da biste otkrili nešto novo? To je veoma važno. Uspavanim osobama ni najmanje nije lako da prihvate ili otkriju nešto novo. Isus je doneo dobru vest, pa je ipak odbačen. Ne zato što je bila dobra, već zato što je bila nova. Svi mi mrzimo ono što je novo. Zaista ga mrzimo! Što se pre suočimo sa ovom činjenicom, bolje će biti. Mi ne želimo nove stvari, pogotovo kad nas uznemiravaju, pogotovo kad vode promeni. A posebno kada nameću priznanje: “Nisam bio u pravu. Grešio sam.”Sećam se susreta s jednim sveštenikom starim osamdeset sedam godina, u Španiji – on je nekada bio moj učitelj, u Indiji, tridesetak godina ranije. I on je bio prisutan na jednom ovakvom seminaru. “Šteta što te nisam slušao pre šezdeset godina”, rekao mi je na kraju. “Znaš, bio sam u zabludi čitavog života.”Neverovatno je čuti tako nešto! To je kao da ugledaš neko od svetskih čuda. To je, prijatelji moji, vera! Otvorenost prema istini, bez obzira na posledice, kud god nas odovela, ne znajući čak ni kuda će nas odvesti. To je istinska vera. Ne ubeñenje, već vera. Ubeđenja nam ulivaju veliku sigurnost, vera to nema. Čovek ne zna gde će završiti: Spreman je da sluša, da prati, i otvoren je, otvoren za sve! Meñutim, biti otvoren ne znači naivnost, ne znači da treba progutati sve što vam se govori. Nipošto! Sve što govorim mora se podvrgnuti diskusiji. Ali takvoj diskusiji treba prići otvorenog stava, bez predrasuda. Sve treba podvrgnuti diskusiji. Setite se divnih Budinih reci: “Monasi i učenici ne treba da prihvate moje reci iz poštovanja, već treba da ih procene kao što zlatar čini sa zlatom – seče ga, brusi, vaga, topi.”Kad se tako ponašate, to znači da slušate. Učinili ste, dakle, još jedan veliki korak ka buñenju. Prvi korak, kako sam već rekao, bio je u spremnosti da priznate kako ne želite da se probudite, da ne želite da budete srećni. Unutar vas postoje nebrojeni otpori. Drugi korak je u spremnosti da razumete, da slušate, da izložite diskusiji čitav svoj unutrašnji sistem ubeđenja. Ne samo religioznih, političkih, socijalnih ili psiholoških ubeđenja, već svih ubeđenja u vama. Da budete spremni na ponovnu procenu svih ubeñenja, kao u Budinoj metafori. Ja ću vam pružiti niz mogućnosti da to učinite.
Koliko smo egoisti?
Milosrđe je, u suštini, lični interes prerušen u čovekoljublje. Vama je možda, teško prihvatiti da ima slučajeva
kada niste istiniti u svom nastojanju da budete osećajni i puni poverenja prema drugima. Pojednostaviću ovu temu
tako što ću otići u krajnost, bar za početak. Postoje dva tipa egoizma. Prvi je kada nam je zadovoljstvo da sami sebi ugađamo. To je ono što obično nazivamo egocentričnost. Drugi je kada nam je zadovoljstvo da ugađamo drugima. To je rafiniraniji tip egoizma. Prvi tip je očigledniji, a drugi je skriven, ponekad veoma skriven, i zato je opasniji, jer nam uliva osećanje da smo izuzetni. Međutim, kad se sve sabere, možda i nismo tako izuzetni. Poznajem jednu ženu koja živi sama i posvećuje dosta vremena drugima u parohiji. Ali, ona priznaje kako to u suštini radi iz egoizma – oseća potrebu da bude korisna, tako što daje neki svoj doprinos svetu. U svakom slučaju, ona zna da tada i drugi imaju potrebu za njom, pa je korist obostrana. Ona je gotovo prosvetljena! Svi možemo učiti od nje. Ona kaže: “Ja nešto dajem i nešto uzimani.”U pravu je. Odlazi da pomogne, daje nešto i nešto uzima. To nije milosrñe, već prosvetljeni lični interes. Vi sigurno poznajete osećanje zadovoljstva koje u nama budi čin milosrña. Ali to je suprotno čoveku koji kaže: “Šta je posebno u tome što sam učinio? Dao sam nešto, dobio sam nešto. Nisam zamišljao da činim dobro delo. Moja leva ruka ignorisala je to što radi desna.” Zaista, dobrota se najviše ističe kada nismo svesni da činimo dobro. Ili, kako je rekao veliki Sufi: “Svetac je takav sve dok to ne sazna.”Pokušavam da zamislim neku akciju u kojoj naš egoizam ne ulazi u igru, gde je osoba budna i gde to što ona čini biva ostvareno zahvaljujući njoj. U tom slučaju, akcija se pretvara u događaj. Ali ipak, gotovo uvek je umešan lični interes. Čak i kad se ograniči na misao: “Biću upamćen kao heroj”, ili: “Ne bih mogao dalje da živim da to nisam učinio; ne bih mogao da živim sa svešću da sam pobegao.”Ali, ponavljam, ne mogu da isključim ni drugu vrstu akcije, jer ne kažem da ne postoji ni jedna akcija u kojoj naš ego ne ulazi u igru. Verovatno da postoji. Međutim, uzmimo primer vojnika koji gine za svoju zemlju. Mnoge takve smrti me uznemiravaju. Pitam se da li su rezultat pranja mozga. Mislim da su mnogi mučenici, ljudi koji za neku ideju žrtvuju sebe, podvrgnuti indoktrinaciji. Muslimanski mučenici, budistički mučenici, hrišćanski mučenici, komunistički mučenici – mnogi od njih rezultat su pranja mozga. U njihovim glavama je ideja da treba umreti, da je smrt velika stvar. Ne kažem da ne postoji čista motivacija, samo kažem da sve što radimo, radimo uglavnom u sopstvenom interesu. Sve. Kada se nešto čini u ime Hrista, da li je to egoizam? Da. Kada se nešto čini za nečiju ljubav, da li je to egoizam? Da. Kada se nešto čini za nečiju ljubav, uvek je u sopstvenom interesu. Uzmimo da prehranjujete pet stotina dece dnevno. To vas uzdiže u sopstvenim očima? Pa nećete se valjda osečati loše zbog toga? Neki ljudi rade odreñene stvari samo zato da se ne bi osećali loše. I to nazivaju milosrđem. To što čine, čine zbog osećanja krivice. Ali gde je tu ljubav? Međutim, hvala Bogu, kad vi nešto činite za druge, to vam prija. Odlično! Vi ste zdravi ljudi, jer ne krijete svoj lični interes. A to je zdravo. Postoje, dakle, dve vrste egoizma; možda je trebalo da kažem tri. Prva, kada sebi priuštimo zadovoljstvo da ugodimo samom sebi. Druga, kada sebi priuštimo zadovoljstvo da ugodimo drugima. Ponavljam, nemojte se preterano ponositi takvim stvarima, nemojte misliti da ste veliki. Vi ste normalni ljudi, nešto rafiniranijeg ukusa. Vaš je ukus da budete dobri, to nije kvalitet vašeg duha. Kada ste bili deca, voleli ste čokoladice; sada, kad ste odrasli, možda više cenite neku simfoniju. Ukus vam se poboljšao, ali i dalje zadovoljavate sebe, samo što to činite tako što ponekad ugodite drugima. Postoji i treća vrsta egoizma, ona najgora: kada činite neko dobro delo da se ne biste osećali krivim. Dobročinstvo vam ne pruža zadovoljstvo; naprotiv, od toga vam je muka. To je nešto što mrzite. Činite žrtve u ime ljubavi, ali patite, žalite se. Ah, koliko malo znate o sebi ako mislite da ne činite takve stvari!
Kad bih imao po jedan dolar za svaki trenutak koji sam proveo radeći nešto što mi nije prijalo, sada bih bio
milijarder. Znate već kako to ide. “Mogu li da porazgovaram večeras sa vama, Oče?””Naravno, samo izvolite.”
Ne želim da razgovaram s njim, muka mi je od toga. Večeras hoću da pogledam nešto na televiziji, ali kako da ga odbijem? Nemam hrabrosti da mu kažem ne. “Samo izvolite”, a u sebi mislim: “Gospode, sad treba da slušam ovog gnjavatora.”Uopšte mi ne prija da razgovaram sa njim, ali mi je vrlo neprijatno da mu kažem ne, i tako biram manje zlo, rekavši mu: “Uđite, raskomotite se.” Biću zadovoljan kada razgovor bude gotov i kada budem mogao da skinem osmeh sa lica. “Kako ste?” pitani ga. “Odlično”, odgovori, a zatim priča i priča koliko mu znači taj seminar, a ja mislim: “Gospode, kad će da pređe na stvar?”Na kraju kaže šta ima, a ja ga, metaforično, tresnem o zid, rekavši mu: “Svako bi mogao da resi tako banalan problem” i onda mu otvorim vrata. “Uh, najzad sam ga se oslobodio”, kažem u sebi. Sledećeg jutra, za doručkom (jer osećam da sam bio neučtiv) priđem mu i pitam ga kako je. “Prilično dobro”,
kaže on, i doda: “Moram nešto da vam kažem. Ono što ste mi sinoć rekli bilo mi je od ogromne pomoći. Mogu li da vas vidim danas posle ručka?””O, ne!”Kada se nešto radi samo da se ne bismo osetili krivim, to je najgora vrsta milosrđa. Nemamo hrabrosti da kažemo kako želimo da nas ostave na miru. Kada mi neko kaže:”Ne volim da ljudima nanosim zlo”, ja odgovorim: “Ostavi se toga! Ne verujem ti.”Ne verujem onima koji kažu da ne vole da nanose zlo drugima. Svi mi obožavamo da ranjavamo druge. A kad neko drugi nanosi zlo, to nam još više godi, jer će drugi loše misliti o nama, ako mi nanosimo zlo. Neće nas ceniti, govoriće protiv nas, a to nam ni najmanje ne prija!
Carstvo je ovde
Život je banket, a tragedija je što većina ljudi umire od gladi. Baš o tome govorim ovde, u uštini. Grupa ljudi umirala je od žeđi na jednom brodiću, nedaleko od brazilske obale. Pojma nisu imali da je voda po kojoj plove u stvari slatka, jer se relca na tom mestu ulivala takvom snagom u more da je dopirala nekoliko milja ka pučini. Mogli su da je piju, ali nisu znali. Na isti način, okruženi smo radošću, srećom, ljubavlju. Većina ljudi kao da ništa ne zna o tome. Šta je razlog? Pretrpeli su pranje mozga. Hipnotizovani su, uspavani. Zamislite mađioničara koji hipnotizuje nekoga kako bi ga naveo da vidi stvari koje ne postoje i da ne vidi stvari koje su tu. Sve je u tome. Pokajte se i primite dobru vest. Pokajte se! Probudite se! Ne oplakujte svoje grehe. Čemu plakati nad gresima koji su počinjeni u snu? Zar biste plakali nad nečim što ste uradili pod hipnozom? Zašto biste se poistoveđvali sa takvom osobom? Probudite se! Probudite se! Promenite svoj stav. Pokušajte da gledate na stvari s nove tačke gledišta! Jer “carstvo je ovde”! Rekao sam vam da se prvo treba probuditi, priznati da vam buđenje ne prija. Međutim, problem je što više volite da zadržite i osvojite sve one stvari za koje, putem hipnoze, verujete da su toliko važne i dragocene za vas, za vaš život i opstanak. Posle toga, potrebno je da shvatite. Da shvatite kako se možda držite pogrešnih ideja, i da baš te ideje presudno utiču na vaš život, čineći ga haotičnim, a istovremeno vas održavaju u uspavanom stanju. Ideje koje se odnose na ljubav, na slobodu, na sreću itd. I nije lako slušati nekoga ko izlaže diskusiji ideje do kojih vam je toliko stalo i kojih se tako grčevito držite.Postoje mnoge zanimljive studije o pranju mozga. Pokazalo se da onaj ko je podvrgnut pranju mozga, “in-trojekcijom” prihvata neku njemu stranu ideju, koja pri- pada nekom drugom. U trenutku kada neko na ovaj način prihvata ubeđenja i ideje koje nisu njegove, one vrše atak na ličnost. Čovek ostaje zatečen i reaguje na emotivan način. To je očekivana reakcija, dokaz da je neko indoktriniran. Spremni smo da umremo za ideju koja nikada nije bila deo nas. Teroristi i takozvani sveci prihvate neku ideju, progutaju je bez žvakanja i onda su spremni da umru za nju. Nije lako slušati, pogotovo kad postoji emotivna zbrka. Čak i kad toga nema, nije lako slušati; sluša se uvek svoj unapred programirani stav na koji snio hipnotički uslovljeni. Često se sve što se čuje tumači u svedu sop-stvenog hipnotizovanog stanja, sopstvene uslovljenosti i programiranosti. Svi mi imamo svoje stavove, zar ne? I slušamo polazeći od tih stavova. “Henri, kako si se promenio! Bio si tako visok, a sada si tako mali! Bio si tako krupan, a sada si tako mršav! Šta ti se desilo, Henri?” A Henri kaže: “Ja nisam Henri, ja sam Frenk.” “Oh, promenio si čak i ime!” Kako naterati takve ljude da vas slušaju? Najteža stvar na svetu je slušati, gledati. Mi ne želimo da vidimo. Mislite li da bi neki kapitalista hteo da shvati šta je dobro u komunističkom svetu? Ili da bi neki komunista zaista hteo da shvati šta je dobro i zdravo u kapitalističkom svetu? Mislite li da je nekom bogatašu stalo da gleda život siromaha? Ne želimo da gledamo, da vidimo, jer ako to učinimo, možda ćemo se promeniti. Ne želimo da gledamo. Ako sagledamo stvari kakve jesu, gubimo kontrolu nad životom koji ionako jedva držimo na okupu. Da biste mogli da se probudite, ono što vam je potrebno nije energija, nije snaga, nije mladost, pa čak ni neka visoka inteligen- cija. Ono što vam je najpotrebnije je spremnost da naučite nešto novo. Mogućnost buđenja je u direktnoj proporciji sa količinom istine koju ste spremni da hrabro prihvatite. Do koje ste tačke spremni na to? Koliko ste spremni da se voljno odreknete onoga što vam je u životu najdraže? Do koje ste tačke spremni da mislite na nešto novo, nešto što vam nije blisko? Prva reakcija je strah. Mi se ne plašimo nepoznatog. Ne možemo se bojati nečega što ne poznajemo. Niko se ne boji nepoznatog. Mi se u suštini bojimo da ne izgubimo ono što nam je poznato. Eto čega se bojimo. Daću vam primer – rekao sam da je svaka stvar koju jnimo zagađena egoizmom. Nije lako čuti tako nešto. Ali zamislimo se malo nad tim, pokušajmo da dublje za-đemo u to. Ako sve ono što činimo izvire iz ličnog interesa – više ili manje vidljivog – kakvo osećanje budi u vama misao na vaše milosrđe i vaša dobra dela u tom novom svedu? Šta je s vašim dobrim delima? Evo vam jedna mala vežba. Mislite na neko od dobrih dela koja ste učinili. A sad, pokušajte da shvatite šta su zaista bile motivacije vašeg ličnog interesa, kojih ste bili više ili manje svesni. Šta je s vašim ponosom? Šta je s vašom taštinom? Šta je s onim osećanjem superiornosti koje ste osećali prema svom susedu, što vam se činio kao veliki egoista? Sve se to menja, zar ne? “Dobro”, možda ćete reći, “moj sused ima manje rafiniran ukus od mene.” Vi ste onda najopasniji tip ličnosti. Izgleda da je Isus imao manje problema sa tipom kao što je vaš sused nego sa takvima kao što ste vi, sa ljudima koji su ubeđeni da su dobri. Drugi kao da mu nisu predstavljali veliki problem – bili su otvoreno egoisti, svesni da su takvi. Zato, probudite se! To je oslobađajuće! To je čudesno! Osećate li se potišteno? Možda to i jeste. Zar nije čudesno shvatiti da niste bolji od bilo koga drugog na ovoj zemlji? Zar to nije čudesno? Razočarani ste? Pogledajte šta smo izneli na svetlost dana! Šta je ostalo od vaše taštine? Prijalo bi vam osećanje da ste bolji od drugih, ali pogledajte šta je isplivalo – prevara!
Krah iluzija
Čini mi se da egoizam izvire iz neke vrste instinkta za očuvanje ličnosti, koji je naš primarni i najdublji instinkt. Kako se možemo svesno odreći egoizma? To bi, tako reći, bilo kao odabrati nepostojanje. Kako god bilo, prestanite da se osećate krivim zato što ste egoisti – svi smo isti. Jednom je neko rekao divnu stvar za Isusa, a taj neko nije bio vernik. Rekao je: “Ono što je najlepše kod Isusa je što se osećao lagodno među grešnicima, jer je shvatao da ni najmanje nije bolji od njih.” Mi se razlikujemo od drugih – od kriminalaca, na primer – samo po onome što radimo ili ne radimo, a ne po onome što jesmo. Jedina razlika između Isusa i tih grešnika je u tome što je on bio budan, a oni nisu. Pomislite na ljude koji dobiju na lutriji. Da ne govore možda: “Ponosan sam što prihvatam ovu nagradu, ne zbog sebe, već zbog svoje nacije i svoje zemlje.” Zar tako govore oni što dobiju ne lutriji? Ne – jer oni su imali sreće, sreće. I zato su osvojili premiju. Zar se može biti ponosan na tako nešto? Na isti način, ako uspete da stignete do pros-vetljenja, učinićete to iz ličnog interesa i bićete srećni. Zar ćete da slavite takvu stvar? Šta tu ima da se slavi? Zar ne shvatate koliko je glupo hvaliti se svojim dobrim delima? Farisej nije bio loš čovek, bio je samo glup. Nikada se nije zaustavio da razmisli. Jednom je neko rekao: “Nemam hrabrosti da stanem i razmislim, jer ako bih to učinio, ne bih znao kako ponovo da krenem.” Kada biste, dakle, zastali da razmislite, shvatili biste da u stvari nema ničega na šta biste bili posebno ponosni. Kako ta činjenica utiče na vaš odnos sa drugim ljudima? Na šta se žalite? Jedan mladić se žalio da ga je njegova devojka razočarala, ponela se licemerno prema njemu. Na šta se on žalio? Zar je očekivao nešto bolje? Očekujte ono što je gore – okruženi smo egoistima. On je bio budala, postavio je na pijedestal, zar ne? Mislio je za nju da je princeza, mislio je da su ljudi dobri. Nije tako.’ Ljudi nisu dobri. Loši su koliko i vi – loši, shvatate li? Uspavani su koliko i vi. Šta mislite da oni traže? Svoj lični interes, isto kao i vi. Nema nikakve razlike među vama. Uspevate li da zamislite koliko oslobađa mogućnost da nikada više ne budete razočarani, nikada više prevareni? Nikada se više nećete osećati napušteno, odbačeno. Želite li da se probudite? Želite li sreću? Želite li slobodu? Evo je – otarasite se svojih lažnih ideja, svojih iluzija. Ne dozvolite da vas drugi varaju. Ako ne budete varali sami sebe, nećete varati ni druge ljude. Tada ćete ih voleti. U suprotnom, živećete sve vreme u zabludi o drugima, s vašim iluzijama, neprekidno u sukobu sa stvarnošću. Možda je, za većinu vas, previše potresno kad čujete da treba očekivati kako su svi (osim veoma retkih osoba koje su budne) egoisti, ili da slede svoj lični interes, na sirov ili rafiniran način. Ali, ako to imate u vidu, shvatićete da nema ničega što bi vas razočaralo i ničega što vas ne bi razočaralo. Da ste uvek bili u neposrednom dodiru sa stvarnošću, nikada se ne bi osetili razočarano. Međutim, više vam odgovara da sebi predstavljate druge ljude u sjajnim bojama; više vam odgovara da ne vidite pravi izgled ljudskih bića, zato što vam ne odgovara da vidite pravi lik samog sebe. I zato sad plaćate cenu.
Šta je prosvetljenje?