Thich Nhat Hanh- Mir u svakom koraku- Put svjesnosti u svakodnevnom životu

PRVI DIO
DIŠI! TI SI ŽIV
Dvadeset četiri nova novcata časa

Svakog jutra, kada se probudimo, imamo dvadeset četiri nova novcata časa života.Kakav dragocjen poklon! Imamo mogućnost da ta dvadeset četiri časa živimo tako da nama a i drugima donesu mir, radost i sreću.Mir je baš ovdje i sada, u nama i svemu što činimo i vidimo. Pitanje je samo da li smo u kontaktu sa njim. Ne treba daleko da putujemo da bismo uživali u plavom nebu. Ne treba da napustimo naš grad, pa čak ni susjedstvo, da bismo uživali u očima divnog
djeteta. Čak i vazduh koji dišemo može biti izvor radosti. Možemo da se smješimo, dišemo, hodamo, objedujemo na način koji nas povezuje sa obiljem sreće. Znamo kako da žrtvujemo deset godina za diplomu, voljni smo teško da radimo da bismo dobili posao, zaradili auto, kuću i tako dalje. Ali imamo teškoća da držimo u pameti da smo živi u sadašnjem trenutku, jedinom trenutku koji nam je dat za življenje. Svaki udisaj, svaki korak može biti ispunjen mirom, radošću, dostojanstvom.Potrebno je samo da budemo budni, živi u sadašnjem trenutku. Ova mala knjiga vam se nudi kao zvonce za svjesnost, podsjetnik da je sreća moguća samo u sadašnjem momentu. Naravno, planiranje budućnosti je dio života. Ali čak je i planiranje moguće samo u sadašnjem trenutku. Ova knjiga je poziv da se vratimo sadašnjem momentu i
nađemo mir i radost. Nudim vam neka od mojih iskustava i niz tehnika koje mogu biti od pomoći. Ali molim vas, ne čekajte da završite sa čitanjem ove knjige da biste našli mir. Mir i sreća su dostupni u svakom trenutku. Mir je svaki korak. Treba da koračamo držeći se za ruke. Sretan put. Maslačak čuva moj osmijeh Kada se dijete smiješi, kada se odrasli smiješi – to je vrlo važno. Ako u hašem svakodnevnom životu možemo da se smiješimo, da budemo spokojni i vedri, to će biti blagodet za one koji nas okružuju. Najbolje što možemo da uradimo je da započnemo dan osmijehom. Osmijeh potvrđuje našu svjesnost i opredijeljenost da živimo u miru i radosti. Izvor istinskog osmijeha je svjestan um. Kako se možete sjetiti da se nasmiješite kad se probudite? Možete da postavite neki podsjetnik grančicu, list, sliku ili neke inspirativne riječi na prozor, ili na tavanicu iznad kreveta, tako da to primijetite kad se probudite. Kad se naviknete da se budite sa osmijehom, podsjetnik vam možda neće biti potreban. Smješićete se čim čujete pticu
kako pjeva ili vidite sunčeve zrake kako se probijaju kroz zastore. Osmijeh vam pomaže da novom danu pristupite sa blagošću i razumijevanjem. Kada vidim nekoga da se osmijehuje, odmah znam da on obitava u svjesnosti. Taj nagovještaj osmijeha – koliko umjetnika se mučilo da ga oživi na usnama bezbrojnih statua i slika? Siguran sam da je isti takav smiješak titrao na licima vajara i slikara dok su radili. Možete li da zamislite ljutitog slikara koji oživotvoruje takav osmijeh? Mona Lizin je lagan, to je samo titraj smiješka. Ipak, čak i takav osmejak je dovoljan da opusti sve mišiće našeg lica, da otkloni sve brige i muke. Nejaki pupoljak osmijeha na licu njeguje svjesnost i čudesno nas smiruje. On nam vraća mir za koji smo mislili da smo ga izgubili. Naš osmijeh će vratiti sreću i nama i onima koji nas okružuju. Čak i ako trošimo mnogo novca na poklone za članove porodice, ništa od onoga što kupujemo ne može da im pruži toliko sreće kao poklon naše svjesnosti, naš osmejak. A taj dragocjeni poklon ne košta ništa. Na dan kada se povukao u Kaliforniju, prijatelj je napisao ovu pjesmu: Izgubio sam svoj osmijeh, Ali ne brini. Maslačak ga čuva.
Ako ste izgubili osmijeh, a još ste sposobni da vidite da ga maslačak čuva za vas, situacija nije tako loša. Dovoljno ste svjesni da vidite gdje vam je osmijeh. Treba jedino nekoliko puta svjesno da udahnete i povratićete osmijeh. Maslačak je jedan član zajednice vaših prijatelja. Uvijek je tu, vjeran je i čuva osmijeh za vas. U stvari, sve oko vas čuva vaš osmijeh za vas. Ne treba da se osjećate izolovanim. Jedino treba da se otvorite podršci svega što je oko vas, i što je u vama. Kao onaj prijatelj koji je vidio da maslačak čuva njegov osmijeh, možete svjesno da dišete i
osmijeh će se vratiti.

Svjesno disanje

Ima više tehnika disanja koje možete da koristite da biste život učinili živopisnim i prijatnijim. Prva vježba je veoma jednostavna. Dok udišete, govorite sebi “Udišući, ja znam da udišem.” Dok izdišete, recite “Izdišući, ja znam da izdišem.” Samo to. Prepoznajte svoj udisaj kao udisaj i izdisaj kao izdisaj. Ne morate čak da izgovarate čitav tekst, možete koristiti samo dvije riječi: “udah” i “izdah” ili “u” i “van”. Ova tehnika može da vam pomogne da mislite na svoje disanje. Dok vježbate, disanje vam postaje mirnije i blaže, a vaš um i tijelo takođe se smiruju i opuštaju. To nije teška vježba. Za samo par minuta vježbanja možete ubrati plodove meditacije. Udisanje i izdisanje je veoma važno i prijatno. Disanje je veza između našeg tijela i našeg uma. Neki put naša glava misli jedno, a tijelo radi drugo. Koncentrisanjem na disanje, na “udah” i “izdah”, ujedinjujemo glavu i tijelo i ponovo postajemo cjelina. Svjesno disanje je važan most. Za mene je disanje radost koju ne mogu da propustim. Svakog dana upražnjavam svjesno disanje, a u mojoj maloj sobi za meditaciju imam ugraviranu rečenicu “Diši, živ si!” Samo disanje i osmjehivanje nas može usrećiti, zato što se tada potpuno oporavljamo i susrećemo život u sadašnjem trenutku. Sadašnji trenutak, predivni trenutak U metežu našeg užurbanog društva velika je sreća s vremena na vrijeme disati svjesno. Svjesno disanje se može vježbati ne samo dok sjedimo u sobi za meditaciju, već i dok radimo na poslu ili kod kuće, dok vozimo, sjedimo u autobusu, gdje god se zateknemo, u bilo koje doba dana. Ima mnogo vježbi koje nam mogu pomoći da svjesno dišemo. Pored jednostavne vježbe “udah-izdah” možemo recitovati ovu strofu dok udišemo i izdišemo: Udišem i smirujem svoje tijelo,
Izdišem i smiješim se. U sadašnjem sam trenutku I znam da je predivan. “Udišem i smirujem svoje tijelo.” Kada izgovorite ove riječi, to je kao da ste na vrućini popili čašu svježe limunade. Svježina prožima vaše tijelo. Kada dišem i izgovaram ove riječi zaista osjećam da udisaj smiruje moje tijelo i um. “Izdišem i smiješim se.” Vi znate da smiješak može opustiti stotine mišića lica. Osmijeh na licu je znak da ste sam svoj gospodar. “U sadašnjem sam trenutku.” Dok sjedim ovdje ne mislim ništa. Sjedim ovdje i tačno znam gdje sam. “I znam da je predivan.” Radost je sjedjeti, stabilno i opušteno, vratiti se disanju, smiješku, našoj pravoj prirodi. Naš susret sa životom je u sadašnjem trenutku. Ako sada nemamo mir i radost, kada ćemo ih imati – sutra, prekosutra? Šta nas sprečava da budemo srećni baš sada? Prateći disanje, možemo jednostavno reći: “Smirenje, smiješak, sadašnji trenutak, predivni trenutak.”
Ova vježba nije samo za početnike. Mnogi od nas koji smo vježbali meditaciju i svjesno disanje četrdeset ili pedeset godina nastavljamo da je praktikujemo, jer je ova vrsta vježbanja tako važna i tako jednostavna.

Manje razmišljanja

Dok praktikujemo svjesno disanje, naše mišljenje će se usporiti i mi zaista možemo da se odmorimo. Veći dio vremena provodimo razmišljajući previše, a svjesno disanje nam pomaže da budemo smireni i opušteni. Pomaže nam da ne razmišljamo tako mnogo, da se oslobodimo tuge iz prošlosti i brige o budućnosti. Svjesno disanje nas osposobljava da budemo u kontaktu sa životom, koji je divan u sadašnjem trenutku. Naravno, mišljenje je korisno, ali priličan broj naših misli je beskoristan. To je kao da svako od nas u svojoj glavi ima kasetu koja je danonoćno uključena. Mislimo o
ovome, mislimo o onome, i teško nam je da se zaustavimo. Pravu kasetu zaustavljamo pritiskom na dugme. Ali, nemamo dugme za razmišljanje. Možemo biti toliko zaokupljeni razmišljanjem i brigom da ne možemo da spavamo. Ako zatražimo od
ljekara pilule za spavanje, one mogu da pogoršaju situaciju, jer se za vrijeme takvog spavanja u stvari ne odmaramo. A ako nastavimo da koristimo takve tablete, možemo postati zavisni. Uz to, i dalje živimo napeti i imamo noćne more. Prema metodi svjesnog disanja, kada udišemo i izdišemo mi prestajemo da mislimo jer izgovaranje “uzdah” i “izdah” nije razmišljanje, to su riječi koje nam pomažu da se koncentrišemo na disanje. Ako ovako dišemo par minuta, primijetićemo da smo osvježeni. Oporavljamo se i postajemo prijemčivi za lijepe stvari u sadašnjem trenutku. Kada smo u kontaktu sa osvježavajućim, smirujućim i ljekovitim elementima u nama i našoj okolini, možemo naučiti kako da njegujemo i štitimo te elemente. Ovi elementi mira su nam dostupni u bilo koje vrijeme.

Njegovanje svjesnosti u svakom trenutku

Jedne hladne zimske večeri vratio sam se kući iz šetnje po brdima i ustanovio da su se vrata i prozori moje brvnare širom otvorili. Kada sam krenuo, nisam ih dobro zatvorio. Hladan vjetar je prohujao kroz kuću, otvorio prozore i vrata, i rasturio papire sa mog stola svud po sobi. Odmah sam zatvorio prozore i vrata, upalio lampu, pokupio papire i
pažljivo ih složio na stolu. Zatim sam zapalio vatru u kaminu i uskoro se toplota razlila po sobi. Ponekad se u gužvi osjećamo umorni, hladno nam je, usamljeni smo. Možda želimo da se povučemo i da budemo sami da bismo se zagrijali, kao što sam ja učinio kad sam zatvorio prozore i sjeo kraj vatre, zaštićen od vlage i hladnog vjetra. Naša čula su naši
prozori u svijet i ponekad ih vjetar produva i uzburka sve u nama. Neki od nas ostavljaju prozore otvorene sve vrijeme, dopuštajući da utisci i buka svijeta prodiru u nas i preplavljuju naše pometeno biće. Osjećamo se usamljeno i hladno nam je oko srca. Uhvatite li nekad sebe kako gledate loš TV program, nesposobni da ga ugasite? Uznemiravaju vas prodorni zvuci, praskanje oružja kojima filmovi, na žalost, obiluju. Ipak ne ustajete da ugasite televizor. Zašto se mučite na taj način? Zar ne želite dazatvorite svoje prozore? Da li se plašite samoće praznine i usamljenosti sa kojom ćete se možda suočiti kada ostanete sami sa sobom? Gledajući loš TV program, mi postajemo taj TV program. Mi smo ono što osjećamo i opažamo. Ako smo ljuti, mi smo ljutnja. Ako smo zaljubljeni, mi smo ljubav. Kad gledamo planinski vrh pod snijegom, mi smo planina. Možemo biti šta god želimo, pa zašto onda otvaramo svoje prozore lošem TV programu koji izaziva lupanje srca i grčenje mišića i potpuno nas iscrpljuje? Ko dozvoljava da se takve emisije proizvode i
da ih čak i djeca gledaju? Mi! Suviše smo nezahtjevni, suviše spremni da gledamo što god da je na ekranu, suviše smo usamljeni, lijeni ili indolentni da kreiramo svoj život. Upalimo TV i ostavimo ga uključenog, dozvoljavajući nekom drugom da nas usmjerava, da nas oblikuje i da nas uništava. Gubimo sebe i prepuštamo svoju sudbinu u ruke drugih. Moramo biti svjesni koji program je štetan za naš nervni sistem, misli i srce, a koji je blagotvoran. Naravno, ja ne govorim samo o televiziji. Koliko mamaca je svuda oko nas koje su postavili drugi ili čak mi sami? Koliko puta dnevno postajemo izgubljeni i zbrkani zbog njih? Ne sugerišem da zatvorimo sve svoje prozore, jer ima mnogo čudesnih
stvari u svijetu koji zovemo “spoljašnji”. Možemo otvoriti prozore tim čudima i pogledati ih sa punom svjesnošću. Sjedeći pored čistog potočića, slušajući lijepu muziku ili gledajući dobar film, nećemo pobjeći od sebe. Možemo nastaviti da budemo svjesni sebe i svog disanja. Sa suncem svjesnosti koje sija u nama možemo izbjeći većinu opasnosti. Potok će biti čistiji, muzika harmoničnija a duša onoga ko je stvorio film potpuno vidljiva. Kao početnici u meditaciji možda ćemo željeti da napustimo grad i odemo u selo da bismo lakše zatvorili prozore koji smućuju duh. Tamo možemo postati jedno sa mirnom šumom, možemo ponovo otkriti sebe a da ne budemo zbrisani haosom “spoljašnjeg svijeta”. Tiho i snažno drveće može nam pomoći da istrajemo u svjesnosti a kada je svjesnost dobro utemeljena, možda ćemo poželjeti da se vratimo u grad i ostanemo tamo, manje zbrkani. Ponekad ne možemo napustiti grad, ali možemo naći
mirne i osvježavajuće elemente koji će ublažiti našu preopterećenost. Možemo poželjeti da posjetimo dobrog prijatelja, ili da prošetamo parkom i uživamo u drveću i svježini povjetarca. Bilo da smo u gradu, na selu ili u divljini moramo pažljivo birati okolinu i njegovati svjesnost u svakom trenutku.

Sjedeći bilo gdje

Kada vam je potrebno da usporite i vratite se sebi, nije neophodno da odjurite kući na vaše mjesto za meditaciju da biste svjesno disali. Možete disati bilo gdje, jednostavno sjedeći u svojoj stolici na radnom mjestu ili u automobilu. Ako ste u robnoj kući prepunoj kupaca ili čekate u redu u banci, pa osjetite da ste iscrpljeni i poželite da se
vratite sebi, možete svjesno da dišete i smiješite se baš tamo gdje ste se našli. Gdje god da ste, možete svjesno disati. Svima nama je potrebno da se s vremena na vrijeme vratimo sebi da bismo bili sposobni za suočavanje sa životnim teškoćama. To možemo činiti u bilo kom pložaju sjedeći, stojeći, ležeći ili hodajući. Ipak, sjedeći
položaj je najstabilniji. Jednom sam na aerodromu Kenedi u Njujorku čekao avion koji je kasnio četiri sata. Uživao sam sjedeći u lotos položaju u čekaonici. Jednostavno sam savio svoj džemper i smjestio se na njega. Ljudi su me radoznalo gledali, ali su uskoro počeli da me ignorišu i ja sam sjedio u miru. Nije bilo mjesta za odmor, aerodrom je bio pun ljudi, jedino što sam mogao je da se opustim tamo gdje sam se zatekao. Možda ne želite da meditirate na tako upadljiv način, ali vam svjesno disanje u bilo kom položaju može uvijek pomoći da se osvježite.

Meditacija u sjedećem položaju

Najstabilniji položaj za meditaciju je sjedenje prekrštenih nogu na jastučetu. Izaberite jastuk prave debljine. Polu-lotos ili lotos položaj je odličan za postizanje stabilnosti tijela i uma. Da biste sjeli u lotos položaj ukrstite noge stavljajući jedno stopalo (za polu-lotos) ili oba stopala (za lotos) na suprotnu butinu. Ako vam je lotos položaj
težak, možete sjediti na stolici sa nogama na podu i rukama koje se odmaraju na butinama. Ili možete leći na pod, na leđa, sa ispruženim, blago rastavljenim nogama, dok su ruke sa strane, a dlanovi okrenuti nagore. Ako vam noge ili stopala utrnu ili osjećate bol u položaju za meditaciju tako da vam on ometa usredsređenost, slobodno se pomjerite u udobniji položaj. Ako to činite polako i pažljivo, prateći svoje disanje i svaki pokret tijela, nećete ništa izgubiti od svoje koncentracije. Ako je bol jak, ustanite, hodajte sporo, svjesno i sjedite ponovo kada se osjetite spremni.
U nekim centrima za meditaciju se ne dozvoljava pokretanje tokom perioda meditacije. Od ljudi se tamo često traži da izdrže veliku nelagodu. Za mene je to neprirodno. Ako nam je neki dio tijela utrnuo ili nas boli, on nam nešto govori i to treba da slušamo. Sjedimo i meditiramo da bismo razvili mir, radost, blagost a ne da bismo povećali fizičku izdržljivost ili povrijedili tijelo. Ako promijenimo položaj stopala ili jedno vrijeme meditiramo u hodu, to neće mnogo smetati drugima, a nama može mnogo pomoći. Ponekad možda koristimomeditaciju da bismo pobjegli od sebe i života, kao zec koji bježi u rupu. Na taj način možda privremeno izbjegavamo neke probleme, ali se sa njima moramo ponovo suočiti. Potrebno nam je da meditiramo blago, ali uporno tokom čitavog dana ne propuštajući nijednu priliku ili događaj da dublje proniknemo u pravu prirodu života, uključujući i naše svakodnevne probleme. Ako tako živimo, ostvarujemo duboku komunikaciju sa životom.

Zvona svjesnosti

U mojoj zemlji koristimo crkvena zvona da nas podsjete na vraćanje sadašnjem trenutku. Svaki put kad čujemo zvona prestanemo da govorimo, da mislimo, vratimo se sebi, udišemo i izdišemo, smiješimo se. šta god da činimo, zastanemo za momenat i uživamo u svom disanju. Ponekad govorimo ove stihove: Slušaj, slušaj Ovaj divni zvuk vraća me mom pravom biću. Dok udišemo, kažemo “Slušaj, slušaj” a dok izdišemo, kažemo “Ovaj divni zvuk vraća me mom pravom biću”. Od kada sam došao na Zapad, rijetko čujem zvona budističkih hramova. Na sreću, po čitavoj Evropi zvone crkvena zvona. šteta što ih nema toliko u Americi. Kad god držim predavanje u Švajcarskoj, koristim crkvena zvona za vježbanje svjesnosti. Kad zvono zvoni prestanem da govorim i svi slušamo puni zvuk zvona. Uživamo u tome. (Ja mislim da je to bolje od predavanja!) Kad čujemo zvono možemo zastati, uživati u disanju i doći u dodir sa čudima života koja su oko nas – sa cvijećem, djecom, lijepim zvucima. Svaki put kada se vratimo sebi ostvarujemo odlične uslove da se susretnemo
sa životom u sadašnjem trenutku. Jednoga dana sam u Berkliju predložio studentima i profesorima kalifornijskog
univerziteta da svaki put kada se oglasi zvono sa tornja naprave pauzu da bi svjesno disali. Svako treba da odvoji malo vremena i uživa u tome što je živ! Ne treba samo da jurimo čitav dan. Treba da naučimo da zaista uživamo u zvonima naših crkava i naših škola. Zvona su divna, ona nas mogu probuditi. Ako imate zvono kod kuće, možete disati i smiješiti se uz njegov zvon. Ali, ne morate nositi zvono sa sobom na radno mjesto. Možete koristiti bilo koji zvuk kao podsjetnik na predah, udisanje i izdisanje i uživanje u sadašnjem trenutku. Zvuk okretanja ključeva u bravi može biti zvono svjesnosti. Čak su i nečujni zvuci, kao što su kosi zraci sunca koji padaju kroz prozor, zvona svjesnosti koja nas podsjećaju da se vratimo sebi, da dišemo, smiješimo se i potpuno živimo u sadašnjem trenutku.

Kolačić djetinjstva

Kada sam imao četiri godine majka bi mi ponekad donijela kolačić vraćajući se sa tržnice. Uvijek sam odlazio u dvorište i polako grickao kolačić, ponekad pola sata ili četrdeset pet minuta. Gricnuo bih komadić i pogledao u nebo. Zatim bih dotakao psa nogom i zagrizao još jedno parčence. Uživao sam da budem tamo, sa nebom, zemljom, bambusovim stabljikama, mačkom, psom, cvijećem. Mogao sam to da činim jer nisam imao baš puno briga. Nisam mislio o budućnosti, nisam žalio za prošlošću i sav sam bio u sadašnjem momentu, sa mojim kolačićem, psom, bambusovim stabljikama,
mačkom i sa ostalim. Možemo jesti svoje obroke polako i sa radošću, baš kao što sam ja jeo kolačić mog djetinjstva. Možda vam se čini da ste izgubili kolačić svog djetinjstva, ali ja sam siguran da je još tamo, negdje u vašem srcu. Sve je još tamo i ako zaista želite možete sve pronaći. Jesti svjesno je najvažnija vježba meditacije. Možemo jesti kao da oživljavamo kolačić iz djetinjstva. Sadašnji momenat je pun radosti i sreće. Ako ste pažljivi, uvidjećete to.

Mandarina

Ako vam ponudim svježe ubranu mandarinu, mislim da će stepen vašeg uživanja u njoj zavisiti od vaše svjesnosti. Ako nemate briga i strepnji uživaćete više. Ako ste ljuti ili uplašeni, mandarina vam prosto neće biti stvarna. Jednog dana sam ponudio grupi djece korpu punu mandarina. Korpa je išla iz ruke u ruku, svako dijete je uzelo mandarinu i stavilo je na dlan. Svi smo pogledali svoju mandarinu, a zatim su djeca bila podstaknuta da meditiraju o njenom porijeklu. Oni nisu vidjeli samo mandarinu, već i njenu mamu, drvo mandarine. Uz izvjesno vođstvo, počeli su da vizualiziraju rascvjetalo drvo obasjano suncem a zatim pod pljuskom kiše. Vidjeli su latice kako opadaju, male mandarine kako rastu. Sada ih je neko ubrao i one su ovdje. Nakon ovih zamišljanja i predstavljanja, djeci je rečeno da lagano oljušte mandarinu, primijete izmaglicu oko nje i njen miris, a zatim da je prinesu ustima i zagrizu komad sa punom svjesnošću o njenoj čvrstini, ukusu i soku koji iz nje izlazi. Lagano smo jeli mandarinu. Svaki put kad pogledate mandarinu, pogledom prodirete u njenu dubinu. Cio svijet možete vidjeti u jednom plodu. Kada je oljuštite i pomirišete, ona je divna. Možete je jesti vrlo sporo i biti veoma srećni.

Euharistija

Vježba euharistije je vježba svjesnosti. Kada je Isus prelomio hljeb i razdijelio ga svojim učenicima, rekao je: “Jedite. To je moje tijelo.” On je znao da će učenici, ako pojedu komad hljeba sa punom svjesnošću, doživjeti pravi život. U svakodnevnom životu su možda rasijano jeli svoj hljeb, tako da hljeb uopšte nije bio hljeb, već duh.
Može nam se desiti da vidimo ljude oko sebe ali ako nam nedostaje svjesnost, oni su samo fantomi, nisu stvarni, a i mi smo samo duhovi. Ako vježbamo svjesnost, osposobljavamo se da postanemo stvarna osoba. Kada smo stvarni, vidimo ljude oko sebe i život je prisutan u svom bogatstvu. Ako usredsređeno jedemo hljeb, mandarinu, kolačić to je isto. Kada dišemo, kada smo svjesni, kada se pažljivo zagledamo u hranu, život istoga časa postaje stvaran. Za mene je euharistija divna vježba svjesnosti. Isus je, na drastičan način, pokušao da probudi svoje učenike.

Jesti svjesno

Prije nekoliko godina pitao sam neku djecu: “Šta je svrha doručkovanja?” Jedan dječak je odgovorio: “Da dobijemo energiju za taj dan.” Drugi je rekao: “Smisao doručkovanja je – jesti.”Svjesno uzimanje hrane je važna praksa. Ugasimo TV, spustimo novine, zajedno postavljamo sto pet, deset minuta. Za to vrijeme možemo biti veoma sretni. Kada je
hrana na stolu, i svi sjede, možemo tri puta svjesno udahnuti: “Udišući, smirujem svoje tijelo. Izdišući, smiješim se.” Možemo se potpuno oporaviti nakon tri ovakva udisaja. Tada pogledamo svakog dok udišemo i izdišemo da bismo bili u kontaktu sa sobom i sa ostalima. Ne treba nam dva sata da bismo vidjeli drugu osobu. Ako smo zaista smireni, potrebno nam je da nekoga pogledamo sekundu-dvije i to je dovoljno da ga vidimo. Mislim da je petočlanoj porodici dovoljno pet-deset sekundi da “pogleda i vidi”. Nakon disanja se smiješimo. Sjedeći za stolom sa drugim ljudima imamo šansu da ponudimo autentični prijateljski osmijeh i razumijevanje. To je vrlo lako, ali veoma malo ljudi to čini. Za mene je to veoma važna vježba. Pogledamo u svakoga i nasmiješimo mu se. Disati i smiješiti se istovremeno je veoma važna vježba. Ako se članovi porodice ne mogu smiješiti jedan drugome, situacija je vrlo opasna. Nakon disanja i smiješenja, pogledamo hranu tako da ona postane stvarna. Ta hrana oživljava našu vezu sa zemljom. Svaki zalogaj sadrži život Sunca i Zemlje. Od nas zvisi koliko će nam hrana otkriti svoju tajnu. Možemo vidjeti i okusiti čitav univerzum
u komadiću hljeba! Par sekundi kontemplacije prije jela i svjesnost u toku jedenja mogu nam donijeti mnogo sreće.
Sjesti sa prijateljima i porodicom i uživati dobru hranu je nešto dragocjeno, nešto što nema svako. Mnogi ljudi u svijetu su gladni. Kad imam zdjelu riže ili komad hljeba, ja znam da sam sretan i saosjećam sa onima koji nemaju hrane ili su bez porodice i prijatelja. Ovo je veoma duboka vježba. Ne moramo otići u crkvu da bismo ovo upražnjavali. Možemo to činiti za stolom. Svjesno jedenje može odgajati sjeme razumijevanja i saosjećanja koje će nas podstaći da učinimo nešto i pomognemo gladnima i usamljenima. Da biste pomogli svjesnost tokom obroka, možda ćete povremeno željeti da jedete u tišini. Vaš prvi obrok u tišini može prteći malo nelagodno, ali kad se jednom naviknete, shvatićete da obrok u tišini donosi mir i sreću. Kao što ugasimo TV prije jela, tako možemo “isključiti” razgovor da bismo uživali u hrani i prisustvu drugoga. Ja ne preporučujem svakodnevno objedovanje u tišini. Razgovor može biti divan način da budemo zajedno u svjesnosti. Ali, moramo razlikovati različite vrste razgovora. Neke teme nas mogu razdvojiti: na primjer, ako govorimo o manama drugih ljudi. Pažljivo pripremana hrana neće imati vrijednosti ako dozvolimo da ovakva vrsta razgovora dominira tokom objeda. Ako umjesto toga govorimo o stvarima koje njeguju našu svijest o hrani i osjećaj da smo zajedno, tada kultivišemo jednu vrstu sreće koja je neophodna za naš rast. Svjesnost komadića hljeba u našim ustima čini da osjetimo život stvarnim. Dakle, dok jedemo treba da se uzdržimo od razgovora koji mogu poremetiti našu svjesnost, osjećaj cjeline porodice ili svijest o hrani. Ali možemo slobodno reći stvari
koje njeguju svjesnost i sreću. Na primjer, ako je spremljeno jelo koje zaista volite, možete primjetiti uživaju li drugi u njemu i možete im pomoći da uvide sa koliko ljubavi je pripremljen čitav obrok. Ako je, pak, za stolom neko čije su misli okupirane brigama, on gubi sadašnji trenutak i nije svjestan ukusa hrane. Možete mu skrenuti pažnju na ukus hrane: “Ovo je zaista ukusno, zar ne?” I tako ćete ga odvojiti od misli i briga i dovesti ga natrag u ovdje i sada, da uživa u vama i dobroj hrani. Vi postajete Bodisatva, pomažući prosvjetljenje. Djeca su naročito sposobna za praktikovanje svjesnosti i podsjećanju drugih da to čine.

Pranje sudova

Po meni, ideja da je pranje sudova neprijatno može nam pasti na pamet samo kad to ne radimo. Kad već stanete pored sudopere, zavrnutih rukava i sa rukama u toploj vodi, to je u stvari prilično prijatno. Ja uživam da se posvetim svakoj posudi, potpuno svjestan posude, vode, svakog pokreta ruke. Ako žurim da bih što prije počeo da jedem desert,
znam da će mi pranje sudova biti neprijatno. Samo posuđe je čudo, kao i činjenica da sam ovdje i da ga perem!
Ako sam nesposoban da operem sudove sa radošću, već želim da što prije operem i pojedem slatkiš, biću jednako nesposoban da uživam u slatkišu. Razmišljaću, sa viljuškom u ruci, šta sljedeće da uradim i tako ću izgubiti svu prijatnost ukusa i izgleda deserta. Stalno ću biti uvučen u budućnost, nikad sposoban da živim u sadašnjem trenutku.
Svaka misao, svaki pokret osvijetljen svjesnošću dobija kvalitet svetosti. U tom svjetlu ne postoje granice između sakralnog i profanog. Moram priznati da mi treba malo više vremena da operem sudove, ali zato potpuno živim svaki momenat i srećan sam. Pranje sudova je u sito vrijeme i sredstvo i cilj – to znači da ne peremo posuđe samo
zato da ono bude čisto, već i zato da bismo ga prali, da bismo potpuno živjeli u svakom momentu dok to činimo.

Meditacija u hodu

Meditiranje u hodu može biti vrlo prijatno. Hodamo polako, sami ili sa prijateljima,ako je moguće na nekom ljepom mjestu. Meditacija u hodu je zaista uživanje u hodanju – hodamo ne da bismo negdje stigli, već radi samog hodanja. Svrha je biti u sadašnjem trenutku i, svjesni svog disanja i hodanja, uživati u svakom koraku. Da bismo to mogli, moramo se otresti svih briga i strepnji, moramo prestati da razmišljamo o budućnosti, o prošlosti. Možemo uhvatiti dijete za ruku dok to činimo. Hodamo, koračamo kao da smo najsrećnija osoba na Zemlji. Iako hodamo stalno, naše hodanje je obično više nalik trčanju. Kada hodamo na taj način, mi utiskujemo strepnje i u samu Zemlju. Treba da hodamo tako da utiskujemo mir i smirenost po Zemlji.. Svi to možemo, ako zaista snažno želimo. Svako dijete to
može. Ako možemo da učinimo jedan takav korak, onda možemo i dva, tri, pet. Ako smo sposobni da jednom koraknemo mirno i srećno, mi radimo na miru i sreći cijele ljudske vrste. Meditacija u hodu je divna vježba. Kada meditiramo u hodu, hodamo nešto sporije nego obično i disanje usklađujemo sa koracima. Na primjer, možemo učiniti tri koraka udišući i tri izdišući. Tako možemo sebi reći: “U, u, u. Van, van, van.” “U” nam pomaže da se identifikujemo sa udisajem.
Svaki put kad nešto nazovemo imenom, to postaje stvarnije; na primjer, kada kažemo ime prijatelja.
Ako vaša pluća traže četiri koraka umjesto tri, dajte im to. Ako traže dva, dajte im dva. Dužina vašeg udisaja i izdisaja ne mora biti jednaka. Na primjer, možete napraviti tri
koraka sa svakim udisajem, a četiri sa izdisajem. Ako se osjećate srećni, mirni i radosni dok hodate – dobro radite.
Budite svjesni kontakta vaših stopala i zemlje. Hodajte kao da ljubite zemlju vašim stopalima. Nanijeli smo mnogo štete Zemlji. Sada je vrijeme da je njegujemo. Otiskujemo naš mir i opuštenost po površini Zemlje i učimo se ljubavi. Hodamo u tom duhu. S vremena na vrijeme, kad vidimo nešto veoma lijepo, možemo poželjeti da stanemo i pogledamo drvo, cvijet, djecu u igri. Dok gledamo, nastavljamo da dišemo; inače, gubimo lijepi cvijet i zapetljavamo se u svoje misli. Svaki naš korak će stvoriti svježi povjetarac, osvježavajući naše tijelo i um. Na svakom koraku rascvjetava se
cvijet ispod naših stopala. To možemo činiti samo ako ne mislimo o budućnosti ili o prošlosti, ako znamo da je život moguće pronaći samo u sadašnjem momentu.

Dodaj odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen. * označuje zahtevana polja