Učenik:
“Osho, vaše su riječi tako divne, pa opet, mi osječamo da se još jedna komunikacija odigrava dok nam pričate. Hočete li da nam govorite o tihoj komunikaciji, i kako da budemo otvoreniji za tako nešto?”
Osho:
Ta druga komunikacija je oduvjek prisutna. Dok vam govorim, ja se u vas presipam, takođe. I pričanje se odvija kroz intelekt, dok se presipanje dešava kroz moju potpunost. Dok me slušate, ako zaista slušate, onda to nije samo slušanje riječi. Slušajuči me, vaš se um zaustavlja. Slušajuči me, vi ne mislite. A kad ne mislite, vi ste otvoreni. A kada ne mislite i kad vam um prestane funkcionirati – vi počinjete da osječate. Riječi se tu koriste samo kao pomočno sredstvo. Ja nisam uopšte zainteresovan za riječi. Ali, ja moram da govorim, jer ovo je moje razumijevanje: dok vam govorim, vi ste tihi, a ako čutim, vi onda mentalno pričate sa samim sobom- niste tihi. Ako ste tihi bez mojih riječi onda nema potrebe da vam govorim. A ja jedino čekam na trenutak kada čete samo sjesti pored mene, i samo sjedeti, bez ijedne misli. Tad za pričom nema potrebe- jer govor je uvijek djelimičan. Tada ja mogu uči potpuno u vas- direktno- nema potrebe da se riječi koriste kao prevozno sredstvo. Ali, ako vam kažem da sjednete tiho do mene, vi nečete biti u stanju da sjedite tiho. Nastavit čete sa svojim čegrtanjem, sa unutrašnjim dijalogom. Unutrašnji govor če da se nastavi. Da bih zaustavio vaš unutrašnji razgovor, ja moram da govorim; dakle, dok vam govorim vi ste time zaokupljeni. Moja priča liči na davanje igračke dijetetu. Dijete počne da se igra njome, tako da postane tiho, absorbativno. Ja vam dajem ove riječi kao igračke. Vi se igrate sa njima, i dok se tako zabavljate, vi ste toliko apsorbovani u tome da postajete tihi. I kad god vam se tišina desi, ja uplivavam. Riječi mogu biti predivne, ali one nikada ne mogu biti istinite. Njihova divota ima samo estetsku vrijednost. Vi možete uživati, to vam je kao lijepa slika, ali ništa se veliko ne rađa iz tog uživanja. Riječi same po sebi nisu loše, ali ne mogu biti istinite. One takve ne mogu biti, priroda im je takva. Istina može biti izrečena isključivo u tišini. Ali, to je paradoks: svi oni koji su insistirali na tome da istina može biti samo tišinom izrečena- koristili su riječi. To je sramota, ali drugog puta nema. Riječi moraju biti korištene da bi vas one naučile tišini, da bi vas za nju pripremile. Dok me slušate, vipostajete tihi. Ta tišina je značajna, i ta tišina vam daje prave iskriceistine.
Čak i da primate te iskrice kroz moje riječi dok vam govorim, one ipak ne dolaze kroz riječi, več kroz vašu tišinu. Čak i ako ste potpuno sigurni da je istinito sve što vam kažem, to osječanje apsolutne izvjesnosti dolazi kroz vašu tišinu, a ne kroz moje riječi. Kad god ste tihi, istina je tu. Kad god mentalno čangrljate, kad god vam je um opsjednut majmunlucima- vi gubite istinu koja je uvijek prisutna. Šta god da radim: pričam, pomažem u meditiranju, forsiram katarzu, ubjeđujem, plešem, slavim- šta god da radim, cilj mi je uvijek jedan: da vam bilo kako pomognem da postanete tihi, jer kad ste tihi, vrata vam se otvaraju- i vi se nalazite u božanskom hramu.
Kako postati tih- na koji način. to uopšte nije važno. Vi postajete tihi i tad sam ja u vama, i tad ste vi u meni. Tišina ne poznaje ograničenja. U tišini se dešava ljubav. Kroz tišinu, svi smo mi ljubavnici jedni drugima. Kroz tišinu se dešava sve što je važno. Ali, dovesti tišinu je problem, i to veliki problem. I stoga….ja nisam puno zainteresovan za ono što ču vam reči. Mene interesuje samo što se u vama dešava dok vam govorim -x, y, z. Ponekad protivriječim sebi. Danas kažem jedno, a sutra nešto sasvim drugo- zbog toga što je ono što govorim beznačajno. Moja priča je kao pjesma. Ja nisam filozof. Možda sam pjesnik, ali filozof, to ne.
Sutra ču vam govoriti nešto drugo, prekosutra- nešto treče. No to nije važno. Moja pričaje možda protivrječna, ali ja nisam- jer dok vam govorim nešto, i vi ste tihi.Sutra kažem nešto deseto, ali vi ste opet i opet tihi. Prekosutra kažem nešto deseto, ali vi ste opet i opet tihi. Vaša tišina je moja skladnost. Ja sam skladan, skladan bez prestanka; na površini je protivrječnost, ali unutrašnja struja uvijek ista.
I zapamtite ovo…ako bih vam gvorio iste stvari svakodnevno, vi ne biste uopšte bili tihi. Sve bi vam dosadilo- i tako bi počelo vaše staro, unutrašnje čegrljanje. I ako vam govorim stalno istu stvar, ta če moja priča postati zastarjela. A kad takvom postane, vi je nečeteslušati, jer čete znati o čemu se radi čak i bez pažnje. Umjesto pažnje, u glavi čete imati čegrljtaljku. Ja moram da budem lukav, moram da vas ponekad šokiram. Ali jedna unutrašnja skladnost u svemu tome postoji, a taj sklad je: stvoriti tišinu u vama- jer tada ja mogu biti sa vama i vi možete sa mnom biti. I ljubav i istina mogu cvjetati tu. Kad god je tišina, istina cvjeta. Istina, to je tišina koja se razcvjetala.
OSHO “Moj put, put bijelih oblaka”