OSHO / BUNTOVNIK

VELIKA SINTEZA

Moj buntovnik, moj novi čovjek je Zorba Buddha. Čovječanstvo je živjelo: ili u realnosti duše a iluzornosti materije, ili u realnosti materijalnog a iluziji duhovnog. Čovječanstvo se u prošlosti može podijeliti na materijaliste i spiritualiste. No, nitko se nije usudio da sagleda stvarnost o čovjeku. On je oboje istovremeno. On nije samo duhovan – nije samo svijest – a nije samo ni materija. On je jaki sklad između materije i svijesti. Zapravo, materija i svijest i nisu dvije stvari već samo dva aspekta jedne stvarnosti: materija je vanjština svijesti, a svijest je unutrašnjost materije. No, nije još bilo ni jednog filozofa, pisca ili duhovnog mistika u prošlosti koji je deklarirao ovo jedinstvo. Oni su uvijek bili skloni da dijele čovjeka nazivajući jednu stranu stvarnom, a drugu nestvarnom. To je stvaralo atmosferu šizofrenije u čitavom svijetu. Ti ne možeš živjeti samo kao tijelo. To Isus misli kada kaže: “Čovjek ne može živjeti samo o kruhu” – ali to je samo pola istine. Ti ne možeš živjeti ni samo kao svijest, a ne možeš živjeti ni bez kruha. Ti posjeduješ dvije dimenzije svog bića i obije teže biti ispunjene jer daju podjednaku mogućnost za razvoj. No, prošlost je obično bila naklonjena jednoj na uštrb druge, i obratno. Čovjek nikada nije bio prihvaćan u cjelini. To je obično stvaralo bijedu, agoniju i veliko mračnjaštvo i noć koja je trajala tisućama godina, i izgleda kao da nema kraja. Ako slušaš tijelo tada uskraćuješ sebe, a ako ipak ne slušaš tijelo tada ćeš patiti od gladi, siromaštva i žudnji. Ako slušaš samo svoju svijest tada će tvoj rast biti jednostran: svijest
će se razvijati ali će tijelo biti zgrčeno i ravnoteža će biti izgubljena. U ravnoteži je tvoje zdravlje, u ravnoteži je tvoja cijelost, tvoja radost, tvoja pjesma, tvoj ples. Zapad je odabrao da sluša tijelo i postao je sasvim gluh kada je u pitanju stvarnost svijesti. Krajnji rezultat je velika nauka, moćna tehnologija, društveno bogatstvo, bogatstvo svjetovnih stvari: a usred svega toga bogatstva je siromah bez duše, sasvim zgubljen – ne znajući tko je, osjećajući se kao nakaza koja je slučajno na zemlji. Dok se svijest bogati materijalnim svijetom dotle će tijelo biti teško, a duša biti slabašna. Ti si toliko opterećen vlastitim izumima, vlastitim otkrićima za koja misliš da su donijela bolji život iako se zapadna inteligencija slaže da to nije dovoljno valjano. Istok je odabrao svijest, a odbio sve što je materijalno – uključujući u to i tijelo – kao maya, kao iluziju, kao opsjenu u pustinji koja samo tako djeluje, a koja nema ničeg stvarnog u sebi. Istok je stvorio takve ljude kao što su Gautama Buddha, Mahavira, Patandžali, Kabir, Farid, Rajid – dugu liniju ljudi sa velikom sviješću, sa svjesnošću. No, Istok je isto tako stvorio milijune siromašnih, gladnih, bolesnih koji su umirali kao psi – bez dovoljno hrane, čiste vode za piće, odjeće i zaštite. Čudne li situacije… Na Zapadu svakih šest mjeseci oni uništavaju milijune dolara vrijednosti u mlijeku i drugim proizvodima bacaju ći ih u ocean jer im je to višak koji može zauzimati prostor u skladištima i da snizi cijenu tih proizvoda, što bi moglo poremetiti njihovu ekonomsku strukturu. Na jednu stranu, u Etiopiji svaki dan umre hiljadu ljudi dok u isto vrijeme Evropska ekonomska zajednica uništava ogromne količine čiji troškovi uništenja vrijede dva milijuna dolara. Tko je odgovoran za ovakvu situaciju? Bogati čovjek na Zapadu traga za svojom dušom, a nailazi na prazninu bez imalo ljubavi, iskrene molitve začovjeka, već samo riječ i koje kao papagaj u či u nedjeljnoj školi. U njemu nema ničeg duhovnog, nema osjećaja za druga ljudska bića, nema poštovanja prema životu, pticama, drveću, životinjama – a uništavati je sasvim lako. Možda se Hirošima i Nagasaki i ne bi dogodili da čovjek nije mislio da samo postoji materija. Toliko mnogo nuklearnih bombi možda ne bi bilo ispaljeno da je čovjek pomislio da postoji skriveni Bog, skriveni sjaj koji ne treba uništavati već otkrivati, koji ne treba razarati već osvijetliti – treba otkriti hram božji. No, ako je čovjek samo stvar, ako je samo kemija, tjelesan, kostur prekriven kožom tada sa smrću sve nestaje, ništa ne ostaje. Stoga je bilo moguće i ono što je učinio Adolf Hitler ubiti šest milijuna ljudi bez razmišljanja. Ako su ljudi samo materija čemu onda dvoumljenje. Zapad je izgubio svoju dušu, svoju unutarnjost. Predavši se nerazumlju, dosadi i mrzovolji – nije mogao ni naći sebe. Stoga je svako naučno otkriće bilo beskorisno jer je kuća bila puna svega samo nije bilo domaćina u njoj. Na Istoku je drugačije, domaćin je prisutan ali je kuća prazna. Teško je uživati u životu praznog stomaka, bolesnog tijela, sa smrću koja te okružuje: nemoguće je biti meditativan. Stoga smo mi na Istoku bili nepotrebno gubitnici. Svi naši sveti ljudi, filozofi – i spiritualisti i materijalisti – su odgovorni za ovaj kriminal prema čovjeku. Zorba Buddha je odgovor za sve. To je sinteza duha i materije. To je deklaracija da nema konflikta između duše i tijela, svijesti i materije: da možemo biti bogati na obije strane. Možemo imati sve što je svijet otkrio: nauku i tehnologiju, a možemo i imati sve što su Buddha, Kabir, Nanak otkrili u svom unutarnjem biću: cvijeće, ekstaze, miris božanskoga, krila krajnje slobode. Zorba Buddha je novi čovjek, buntovnik. Njegovo buntovništvo se sadrži u težnji da uništi šizofreniju kod čovjeka, da uništi podijeljenost: da uništi spiritualnost koja je protiv materijalnosti, da uništi materijalnost koja je protiv spiritualnosti. To je manifestno da je tijelo i duša zajedno, da je egzistencija prepuna duhovnosti, da su čak i planine žive, da je drveće osjetljivo, da je sve bitisanje ujedinjeno, ili da je možda to samo jedna energija koja se ispoljava na dva načina: kao materija i kao svijest. Kada se energija iščisti tada se ispoljava kao svijest, a kada je energija sirova, kruta, neiščišćena – tada izgleda kao materija. Čitava egzistencija i nije ništa drugo do jedno energetsko polje. To je moje iskustvo – to nije samo moja filozofija. To je i potvrđeno od moderne fizike i njenih otkrića: egzistencija je energija. Mi možemo dopustili čovjeku da ima oba svijeta zajedno. On ne treba da napusti ovaj svijet da bi dospio do onog drugog, i obratno. Zapravo, imati samo jedan svijet, dok si u mogućnosti da imaš oba je nepotrebno izazivanje siromaštva. Zorba Buddha je najbolja mogućnost. On će živjeti svoju prirodu do krajnjih mogućnosti. On će pjevati pjesme ove zemlje. On neće odbiti zemlju, a neće odbiti ni nebo. On će zahtijevati sve što ova zemlja ima: svo cvijeće, sva zadovoljstva, a tražiti će i sve što nebo može pružiti. On će tražiti pravo na svu egzistenciju kao na svoj dom. Čovjek prošlosti je bio siromašan jer je dijelio egzistenciju. Novi čovjek, moj buntovnik, Zorba Buddha traži pravo na svu egzistenciju kao na svoj dom. Sve što postoji je za nas i mi treba da to koristimo na najbolji mogući način -bez imalo krivnje, bez nedoumice, bez probirljivosti. Bez probirljivosti koristi i uživaj u svemu što ti materija pruža, a isto tako uživaj u svemu što ti svijest dopušta. Budi Zorba, ali ne zastani tu. Kreni dalje prema biću što je Buddha. Zorba je samo pola, kao što je i Buddha samo pola egzistencije. Ima jedna stara priča. U jednoj šumi u blizini grada živjela su dva prosjaka. Prirodno, oni su bili u neprijateljstvu u kojem su obično ljudi istih profesija – dva liječnika, dva profesora, dva sveca. Jedan od njih je bio slijep dok je drugi bio bez nogu, ali su oba bila suparnički nastrojena i čitav dan bi se u gradu nadmetali. Jedne no
ći njihovu kolibu je zahvatila vatra koja se širila šumom. Slijepi čovjek je mogao istrčati vani, ali nije znao na koju stranu se vatra širi i gdje da bježi, a hromi čovjek je pak vidio sve ali nije mogao bježati – vidio je samo kako mu se smrt približava. Oba su zaključili da su potrebni jedan drugome. Hromi je donio iznenada odluku: “Slijepi može trčati, a ja mogu vidjeti kuda trči.” Oba su u tom trenutku zaboraviti na svoja suparništva. U takvom kritičnom trenutku, kada su oba izložena opasnosti, nužno se zaboravlja na sva neprijateljstva. Sva su neprijateljstva u suštini glupost. Oni su stvorili veliku sintezu; dogovorili su se da slijepi čovjek iznese hromog na svojim leđima vani i tako su mogli funkcionirati kao jedan
čovjek. Tako su i spasili svoje živote. Pošto su spasili jedan drugoga tada su postali i prijatelji – po prvi put su odbacili svoja neprijateljstva. Zorba je slijep – on ne može vidjeti, ali on može plesati, može pjevati, može se radovati. Buddha može vidjeti, ali on samo može vidjeti. On je
čisto oko – jasnoća i uočavanje – ali on ne može plesati; on je stiješnjen: ne može pjevati, ne može se radovati. Krajnje je vrijeme za sjedinjenje Zorbe i Buddhe. Svijet je u plamenu i svačiji život je u opasnosti. Samo takav novi ovjek može spasiti čovječanstvo. Takvo sjedinjenje je jedina nada. Buddha može doprinijeti sviješću, jasnoćom, očima koje vide i dalje, koje vide i ono što je nevidljivo. Zorba može dati svoje cijelo biće Budinoj viziji – učiniti da to ne Buddhe samo suha vizija već učiniti da to Buddhe veselje ispunjeno plesom, ekstatični put života. Ambasador Šri Lanke mi je napisao pismo u kojem traži od mene da prestanem da koristim složenicu Zorba Buddha jer je Šri Lanka budistička zemlja i da to:”… vrijeđa naše religiozno osjećanje jer ti miješaš različite ljude, Zorbu i Buddhu.” Ja sam mu petom napisao pismo: “Pošto ti ne shvaćaš da Buddha nije ničije lično vlasništvo, i Buddha nije samo nužno Gautama Buddha kome ste vi klanjali hiljadama godina u vašim hramovima. Buddha jednostavno znači “onaj koji je probuđen”. To je samo pridjev, a ne vlastito ime. Isus se isto tako može nazvati Buddhom, Mahavira je i bio nazivan u džainističkim knjigama, Buddha. Lao Tzu bi isto tako mogao biti nazvan Buddhom – i svako tko je prosvijetljen je Buddha. Dakle, probuđenost nije nič
ije vlasništvo – svako tko spava može se i probuditi. To je zapravo logični i prirodni zaključak: ako si sposoban da spavaš tada si sposoban i da se probudiš. Zorba je uspavan iako on ima mogućnosti da Buddhe probuđen. Zato ne budite nepotrebno razdražljivi, ljuti. Ja ne govorim o vašem Gautama Buddhi, već go-vorim o čistom kvalitetu probuđenosti. To ja koristim samo kao simbol.” Zorba Buddha jednostavno znači novo ime za novo ljudsko biće, novo ime za novo vrijeme, novo ime za novu epohu. On mi nije više odgovorio. Čak ičovjek koji drži mjesto ambasadora je toliko podcjenjiv, glup. On je mislio da piše veoma bitno pismo meni, a da nije nikada ni razmislio o imenu i značenju riječi Buddha. Buddha nije prezime Gautame. Njegovo pravo ime je Gautam Sidarta. Sidarta je njegovo ime a Gautam porodično ime, prezime. On je nazvan Buddha tek kada se prosvijetlio, inače bio je Zorba. Svako tko nije probuđen je Zorba. Zorba je izmišljeni karakter, čovjek koji vjeruje u zadovoljstva tijela, zadovoljstva čula. On uživa potpuno u životu bez da razmišlja što mu se može dogoditi u narednom životu – bilo da završi u raju ili da skonča u paklu. Zorba je bio jedan siromašni sluga. Njegov gazda je bio veoma bogat, ali veoma ozbiljan kako samo to može biti Englez. Jedne noći za punog mjeseca…Nikada neću zaboraviti to što je on tada rekao svome gazdi. Zorba je bio u svojoj sobi i poslije kraćeg vremena izašao vani sa gitarom u rukama i željom da pleše po plaži. Pozvao je svog gazdu da mu se pridruži. Rekao je: “Gazda, samo jedna stvar ti ne valja – previše razmišljaš. Dođi! Ovo nije vrijeme za razmišljanje: mjesec je pun i cijeli ocean pleše. Nemoj propustiti ovaj izazov!” On je vukao gazdu rukama. Gazda je pokušavao da se odupre i da ne pođe sa njime, jer je Zorba bio sasvim lud. On je običavao da pleše na plaži svake noći. Gazda je bio u nedoumici: što ako neko naiđe i vidi ga kako stoji na plaži sa slugom. A Zorba ne samo da ga je pozivao da dođe, on ga je i pozivao da plešu zajedno. Vidjevši noć punog mjeseca, ocean kako trepti, Zorbu koji pjeva uz gitaru, iznenada se u gazdi počela buditi energija i pokretati noge što nije osjetio nikada do tada. Ohrabren i ubijeđen, on je konačno počeo uživati u plesu. U početku je bio suzdržljiv, no kako nije nikoga bilo na plaži u kasnoj noći, on se sasvim predao. Tada je zaboravio sasvim na svijet i postao jedno sa Zorbom koji pleše, oceanom koji pleše, i mjesecom koji pleše. Sve je postalo jedno i sve je bilo ples. Zorba je izmišljeni karakter, a Buddha je objektivan za onog koji odbaci svoj san i postane probuđen. Budisti ne treba da su uvrijeđeni. Ja sam dao Buddhi energiju kako bi mogao plesati i dao sam Zorbi oči kako bi mogao vidjeti iza neba i proširiti svoje iskustvo egzistencije i evolucije. Moj buntovnik nije drugo do Zorba Buddha.

BUNTOVNIK GLASNIK NOVE ZORE

Voljeni Osho, da li buntovnik pripada nekoj kategoriji?

Buntovnik, po svojoj pravoj prirodi, ne može pripadati nekoj određenoj kategoriji. On upravo predstavlja novu kategoriju, on uvodi novog čovjeka u svijet. On je glasnik nove zore, novog početka. Nikakva kategorija iz prošlosti ne može sačinjavati njegovo biće. Sve kategorije koje su do sada postojale ukazuju na neuspjeh ili nesposobnost da mijenjaju čitavo čovječanstvo. Buntovnik je sjeme transformacije svega. Bilo je zaista i velikih ljudi u svijetu, ali čak i najveći su mali pri usporedbi sa autentičnim buntovnikom o kojem ja govorim jer su oni svi, na bilo koji način, ipak činili kompromise sa vladajućim sistemom. To je mjesto na kojem se buntovnik razlikuje od svih njih. Oni su bili mudri ljudi, bili su kreativni umjetnici, bili su muzičari, plesači, raznovrsni ljudi – prošlost je proizvela zaista izuzetne ličnosti – ali im je ipak nešto nedostajalo. Jedna osnovna stvar im je nedostajala, a to je odvažnost da se odupru kompromiserstvu sa nosiocima uloženih interesa. Nitko od njih nije bio potpuno u svom buntovništvu. Da, djelomični buntovnici su postojali, ali djelomično buntovništvo nije dovoljno. Čovjek treba potpune buntovnike koji mogu da promijene odredište čovječanstva koje je krenulo ka groblju. Oni trebaju da promijene smjer kretanja u pravcu edenskih vrtova. Buntovnik će trebati da stvori vlastitu kategoriju – po svom načinu života, po vlastitoj odgovornosti, svojoj kreativnosti, po svojoj ljubavi i svojom nekompromisnom pristupu što ga jedino može odvojiti od prošlosti. Buntovnik neće imati prošlost, povijest. On ima samo sadašnjost i prostranu budućnost koja mu se ukazuje. Ta budućnost neće biti uslovljavana mrtvom prošlošću jer za buntovnika ne postoji prošlost. Buntovnik je potpuna sloboda, potpuna ljubav, potpuna kreativnost. On je sasvim nova vrsta čovjeka što je bio san nekolicine velikih ljudi u prošlosti, nekolicine pjesnika, filozofa, nekolicine mistika. No, to je samo ostalo njihov san; toliko nedokučivo da su ljudi to počeli nazivati utopijom, a te pjesnike i mistike – utopistima. Riječ utopija u svom korijenu znači ;,ono što nikada neće doći”. Ti o tome možeš sanjali, no tvoji snovi su u suštini bespredmetni, to je utopijsko, to neće doći. To je beznadežna nada. To je opijum koji drži ljude u snu, halucinaciji, tako da mogu da toleriraju svoju veliku bijedu i patnje koje doživljavaju u sadašnjosti. Buntovnik nije san. Buntovnik je stvarnost. On nije utopija. On je stvarna realizacija čovjekovih mogućnosti. On je ispunjeno obećanje, ostvareni san. Prirodno, on i ne može pripadati bilo kojoj kategoriji. On će trebati stvoriti svoju kategoriju. To će se obistiniti jednostavnom činjenicom da mnogo, mnogo inteligentnih ljudi, mladih, živahnih, spremnih da krenu ka izazovu nepoznate budućnosti…malo po malo forma te kategorijeće se uobličiti. Postoje zapreke za buntovnika da dođe. Najveća zapreka za njega je ta što je protiv masa kao odlučujućeg pojma, protiv masa koje imaju svu moć. Buntovnik je osjetljiv i nježan poput ruže. Ti ga možeš uništiti veoma lako, ti ga možeš žrtvovati bez većih teškoća. Ali ja sada ipak osjećam veliku garanciju da će se buntovnik roditi – možda se već i rodio. Narodu će trebati još samo malo vremena da ga prepoznaju. On je sasvim nov, on ne pripada nikakvoj kategoriji: možda će ipak ponekad biti potreban mali jaz da bi ga prepoznao. Zašto sam ja tako siguran u to? Siguran sam u to stoga što je čovjek prispio do krize koju nikada do sada nije susreo. On je sada na mjestu gdje treba da se odluči: ili novog čovjeka ili sveopće samoubistvo, a ja sam ubijeđen da čovječanstvo neće izabrati samoubistvo. To je garancija, to je moja nada da će se novi čovjek uzdići. Dani starog čovjeka su prošli. On je živio previše, čak i posthumno. On je bio mrtav još davno. No, njegovo vrijeme je ipak skončano. On je i stvorio takvu situaciju da se pojavi novi čovjek, buntovan čovjek koji se buni protiv svih religija, svih vlada, svih vladajućih sistema, uloženih interesa; buneći se protiv svega onoga što je čovjeka držalo slijepim držalo u zatočeništvu, tjeralo ga da živi u mraku, nikada mu ne dopuštajući da okusi ljepotu života. Bivši čovjek je stvorio takvu situaciju koja je tek trebalo da se dogodi, to je dolazilo malo pomalo. Svaki
naredni rat je bivao sve opasniji. Albert Ajnštajn je bio upitan: “Možeš li nešto da nam kažeš o trećem svjetskom ratu?” On je rekao: .,Žao mi je. Ne mogu vam ništa reći o trećem svjetskom ratu, ali ako nešto želite saznati o četvrtom onda vam o tome mogu reći.”Čovjek koji je pitao bio je u
čudu kako mu može nešto reći o četvrtom ratu ako ništa ne zna o trećem. Ali ga ipak upita u nevjerici: “U redu, što možeš reći o četvrtom svjetskom ratu?” Albert Ajnštajn mu tada odgovori: “Četvrti se nikada neće dogodili – tek toliko se može reći o četvrtom ratu. O trećem se ništa neće reći.” Svi vaši veliki ratnici, osvajači, sve vaše povijesne ličnosti, svi vaši takozvani veliki ljudi su doveli smrt na zemlju. Doveli su smrt tako blizu nas da sada čovječanstvo mora izabrati pravu alternativu. A druge alternative ne postoji do Novi čovjek. Stari čovjek je izagnao sebe iz gzistencije. Buntovnik će imati novu moralnost. Ta moralnost neće biti po nečijim zapovijestima već samo po vlastitoj svijesti. On će ostvariti novu religioznost, ali neće pripadati nijednoj religiji jer je to glupost. Religioznost je privatni, osobni pojam. To je nešto nalik ljubavi i zato to ne može biti organizirano. Onda kada pokušaš da organiziraš istinu ili ljubav ti je tada ubijaš. Organizacija djeluje skoro kao otrov. Novi
čovjek neće biti kršćanin, Hindus, muhamedanac ili budist. On će samo biti religiozan, spiritualan, duhovan. Religioznost se tada neće uzimati kao vjerovanje već kao na čin života – milostiv način života, divan život, odgovoran način života, put ispunjen sviješću i ljubavlju, ispunjen prijateljstvom i podjelom svih dobara. To će biti način koji će donijeti novi svijet, svijet bez granica. Tada neće biti potrebne vojske, naoružanja, neće biti potrebne nacije ni religije. A ono što je potrebno je malo meditativnosti, malo tišine, malo ljubavi, malo više humanosti… samo malo više i egzistencija bi postala miomirisna i ispunjena nečim sasvim jedinstvenim i novim tako da moraš naći neku novu kategoriju za to. Redovnice u jednom samostanu su bile uznemirene. Viša sestra ih je pozvala i zatražila da joj kažu što je po srijedi. Nitko nije htio govoriti dok se napokon jedna nova redovnica nije ohrabrila i rekla: “Ono što ovom mjestu nedostaje je nekoliko zdravih muškaraca.” Glavna sestra je bila šokirana. “Dobro, ona je u pravu. To je samo ljudska priroda”, rekoše i druge redovnice ohrabrene. “Onda, dobro” – reče Viša sestra. “Sve ću vas opskrbiti sa svijećama pa se tako zadovoljite.” “To nije dovoljno dobro, mi smo to probale” oglasiše se neke. “To je bilo dobro kada sam ja bila mlada”, reče na to Viša sestra. “U čemu je vaša primjedba?” “Pa, reče im Glavna sestra, zar vam to nije isto. Postupak je isti: unutra, van, unutra, van,…To će vas također zamoriti.”Čovjek je umoran od svega staroga – stare politike, starih religija, starih duhovnosti, starih svetaca, starih vrijednosti. Čovjeku je postalo krajnje dosadno. Ovaj vijek je dao priliku samo jednoj filozofskoj školi, a to je egzistencijalizam. U tom učenju je dosada glavna tema; Ne Bog, ne da li egzistencija počiva na materiji ili svijesti, da li smo za pakao ili raj, da li smo za teoriju reinkarnacije ili preporod. Glavna tema je ipak dosada. I nije bezazlena stvar da su baš današnji mislioci otkrili da je najveća čovjekova potreba kako izaći iz dosade koja postaje sve teža i teža. To je nalik crnim oblacima koji se nadnose i uništavaju svu radost čineći život bespredmetnim, stvarajući situaciju u kojoj izgleda da su rođenje i život samo prokletstvo a ne blaženstvo. Filozofi su tvrdili da je život prokletstvo, besmislena dosada, neprekidna patnja koja nema smisla. Ti previše patiš, žrtvuješ se mnogo, a kraj rezultira jednostavno u ništa Političari su doveli nacije u stanje stalnog rata ponekad hladnog, ponekad vrelog – ali se rat ipak nastavlja u čemu im i naučnici pomažu na putu koji može uništiti ovu planetu. Toliko je puno nuklearnog naoružanja na zemlji da se ona može uništitičak sedam puta. Ta je statistika stara deset godina. To je veoma čudna kombinacija. Filozofi nude samoubistvo kao jedini izlaz iz ove zbrke, a političari stvaraju komunizam, demokraciju, socijalizam, fašizam i svakojake ideologije – ne začovjeka već za žrtvovanje nekim idealima. Potom su i naučnici proizveli pravo oružje za pravo vrijeme tako da se u bilo kom trenutku može život uništiti na ovoj planeti. Ja ne vjerujem da će se to dogoditi iako su sve pripreme za to obavljene – i više nego što je potrebno. To se ipak neće dogoditi jer život ima izuzetnu težnju za vječnim trajanjem, za vječnom ljubavlju – to nije žudnja za smrću. Upravo je i novi čovjek garancija da će se uništiti sve ono što čovječanstvo drži blizu smrti. Prepreke su velike ali i te prepreke imaju svoju pozitivnu stranu. Pošto one donose smrt čovječanstvu, čovječanstvo se trudi da nađe izlaz iz takve situacije, trudi se da opstane – rađa se velika buntovnost i nemirenje sa nacijama, religijama, dosadnim filozofijama nalik egzistencijalizmu; destruktivnim naukama, tehnologijama; političarima i religioznim vođama koji su podijelili čovječanstvo i izazvali diskriminacije među narodima, a sve to bez razloga. Novi čovjek ima sve šanse da Buddhe izbavitelj. Isus nije uspio da izbavi čovječanstvo, isto tako ni Gautam Buddha, ni Krišna – ali buntovni mladi svijet svugdje oko nas je na putu da Buddhe spasilac ovog
čovječanstva. Ja vjerujem mladim ljudima, vjerujem u njihovu težnju za ljubavlju, njihovu težnju za životom; vjerujem u njihov poriv za pjesmom, plesom i sviranjem. Ja ne vidim da su oni spremni da umru. Ako pak čovjek prošlosti želi da umre on može izvršiti samoubistvo, nitko ga u tome neće spriječiti. Ako su političari toliko zainteresirani za smrt oni se mogu baciti u ocean. Ali oni nemaju nikakvog prava uništiti one koji još nisu ni okusili radost života, koji nisu ni udahnuli miris bitisanja, koji nisu ni vidjeli ljepotu svijeta i zvijezda, sunca i mjeseca, koji nisu spoznali sebe, koji još nisu bili putnici na vlastitom unutarnjem putovanju, koji su sasvim neupoznati sa vlastitom subjektivnošću, sa svojim blagom. Ne, mladost cvjeta, bilo kojih godina da je… a svako tko voli život je mlad. Čak i na samrtničkoj postelji. ako voliš život – ti si mlad. I zato su svi oni koji su ljubavnici života na putu da stvore pravu atmosferu dobrodošlice za buntovni duh čovjeka – druge alternative ne postoji. Moja uvjerenost o buntovniku kao spasiocu čovjeka i ove planete je potpuna – kategorično potpuna. Buntovnik baš treba da Buddhe bez straha od javnog mišljenja, bez straha od masa, bez straha od maski, ponašanja. Jedan svećenik je želio da sakupi novac za svoju crkvu. Rečeno mu je bilo da se sreća krije u uzgajanju i uvježbavanju trkaćih konja. Zbog toga je odlučio kupiti jednog i oprobati sreću. Pošto je dobar konj bio skup kupio je jednog magarca. Kratko potom je stupio na trkalište i na njegovo iznenađenje plasirao se na treće mjesto. Sljedećeg dana na sportskoj stranici lokalnih novina pojavio se napis: “Svećenikovog magarca šou”. Svećenik je bio razljućen i nezadovoljan pa je ponovo pristupio sa svojim magarcem na sljedećoj trci. Ovog puta je pobijedio a novine su na naslovnoj strani donijele napis “Svećenikov magarac ispred svih.” Biskup je bio nezadovoljan sa takvom vrstom publiciteta te je zatražio od svećenika da više ne učestvuje na trkama. Sljedećeg dana su novine napisale: “Biskup zbrisao svećenikovog magarca.” No to je bilo previše za biskupa pa je naredio da svećenik sjaše s magarca i da ga ustupi jednoj opatici iz obližnjeg samostana. U novinama se potom pojavio napis: “Svećenica ima najboljeg magarca u gradu.” Od toga je biskupu bilo zlo. Kasnije je obavijestio tu svećenicu da mora nekom dati magarca odmah. Tako je ona odmah prodala magarca jednom farmeru za deset dolara. Novine su tada vjerno prenijele vijest: “Svećenica trguje magarcima od deset dolara.” Sljedećeg dana su sahranili biskupa. Nemoj uopće brinuti o lokalnim novinama, javnom mišljenju, što ljudi govore o tebi. To je način na koji mase dominiraju pojedincima vjekovima unazad. Oni koji žele biti svoji ne smiju se osvrtati na to što ljudi govore o njemu. Dokone mase su uvijek bile protiv bilo kakve revolucionarnosti, buntovništva, promjena – protiv i najmanjih mijenjanja – i zato su pojedinci kažnjavani. Kada je prvi vlak krenuo u svakodnevnu upotrebu konzervativno svećenstvo je anatemisalo taj poduhvat govoreći da bog nije izumio vlak kada je stvarao svijet te stoga vlak može samo biti izumđavola. Potkrepljivali su tu tvrdnju objašnjenjima kako vlak i izgleda nalik đavolu jer su prve lokomotive bile čelične i ružne. Crkva je čak i osudila na svojim misama takva sredstva prijevoza riječima: “Da nitko ne uđe u vlak jer će vas on odvesti ravno dođavola!” Tadašnji vlakovi nisu išli daleko, tek nekih dvadesetak kilometara. Za prvo putovanje uprava željeznice je ponudila besplatno putovanje, doručak, ručak, kao i povratak na polaznu stanicu. To je bilo uzbudljivo putovanje od dvadeset kilometara i izuzetna prilika da budete prvi putnik u vlaku na takvom povijesnom putovanju. Ali, isto tako, narod koji inače nije običavao da ide u crkvu okupljao se da čuje što će reći biskupi i popovi o tome. Sve crkve su bile pune. A ti ljudi su govorili: “Ne budite opčinjeni đavolom. Vidite, on vam nudi i besplatno putovanje i ručak.” I još su govorili: “Što vi znate – taj vlak će sigurno krenuti, ali hoće li se zaustaviti? On neće stati i tko zna gdje će vas odvesti?” To je govorio patrijarh Engleske. “Ovaj vlak je naručen od đavola i kada jednom uđete u njega više nećete moći izaći. Što ćete onda raditi? Samo jedan doručak i jedan ručak i vaš život je okončan.” Ljudi su bili veoma uplašeni – u jednu ruku izazvani a u drugu uplašeni – no, ipak se našlo nekoliko protuha i kriminalaca koji su rekli: “U redu, pa ako i ne stane nećemo brinuti – no, vidjet ćemo!” Kada je nekoliko njih ušlo i nekoliko drugih je reklo: “Ako oni mogu, zašto da i mi ne rizikujemo?” Ali vagoni su bili još skoro prazni. Gdje je moglo stati po šezdeset ljudi bilo ih je samo desetak. U čitavom vlaku nije bilo više od sto ljudi koji su se tresli od straha. Jeli su svoj doručak ali su mislili:” Ovo nam je posljednji doručak, još samo ručak i sa nama je gotovo.” A potom taj vlak…a on je išao veoma brzo za njihov pojam, nikada takvo nešto nisu vidjeli – i sami đavo je tim mogao upravljati – tako je to bilo. No, svećenstvo i kršćanski lideri su potom izgledali glupo. Vlak se vratio – i stao. Stoga je jasno da je sve novo, čak i obični vlak, za mase bilo strašno. Oni su obično protiv svega novog. Ali mase su u vlasti religioznih vođa, političkih vođa, a ti ljudi i ne žele da se bilo kakva promjena dogodi jer svaka promjena opasnost za status quo, opasnost za vladajuće interese. Svaka promjena će donijeti i nove promjene i oni se moraju rukovoditi po tim promjenama. Tko zna da li će to ići njima na ruku? Možda
će im štetiti? Život je za te religiozne vođe i političare veoma udoban i uspješan da oni ne žele da se išta mijenja, žele da ostane sve vječno isto. No, sada je situacija sasvim drugačija. Vladajuća klasa je dovela život u takve okolnosti da je promjena nužna – živjeti ili umrijeti? Izbor je sasvim jasan i ja sam sasvim siguran da nitko neće izabrati smrt. Ako ljudi izaberu život tada će izabrati i životne vrijednosti. Tada će opstanak religije biti isključen. Svećenici će morati da nađu neke nove dimenzije. Tada će sveci biti pijanici, slikari, plesači i pjevači. Tada
će meditanti – prosvijetljeni ljudi, viša svijest i svjesni ljudi biti na sceni. Mi se sve više približavamo velikoj transformaciji i sve više to uo
čavamo u našim životima. Nešto tako rijetko i jedinstveno, što se nikada prije nije dogodilo i što se nikada više neće dogoditi ako ga sada ne prihvatimo, pokušava se izdići. Ti ćeš se osjetiti sretnim i blaženim da možeš vidjeti veliku transformaciju svih starih vrijednosti, starih ideja i rođenje novih vrijednosti, novih ideala, novih kategorija počasti i poštovanja.

Sloboda-strah-2

Dodaj odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen. * označuje zahtevana polja